Intervju za posao – na što pripaziti?

Angažirali su me da od deset kandidatkinja za posao u jednoj renomiranoj tvrtki, psihologijskom obradom koja je uključivala testiranje i intervju s kandidatkinjama, pomognem odabrati najbolju za određeno radno mjesto. Nakon rezultata testiranja, u drugi krug su bile pozvane četiri djevojke s izvrsnim rezultatima, a s kojima je potom obavljen intervju. Za vrijeme intervjua pridružio nam se i šef tvrtke. Posao je dobila djevojka koja je imala najslabije rezultate testiranja od ove četiri. Zašto?!

Prva je došla u trenirci, jer živi iza ugla.

Druga je imala veliki dekolte i malu minicu te izgledala kao da je pogriješila vrata (malo dalje je noćni klub).

Treća je nakon nekoliko minuta razgovora postala neugodna i agresivna jer smo je "izmučili pitanjima".

Jeste li znali da se većina intervjua za posao negativno okonča u prve dvije minute?

Ovdje je popis tih "malih stvari" na koje trebate pripaziti kada idete na intervju za posao:

Okupajte se, operite kosu, obrijte se, ako imate bradu – uredite je, očistite nokte i stavite dezodorans. 

Odjenite čisto opranu i ispeglanu odjeću. Očistite cipele.
Operite zube. Pazite na dah. Nemojte zagušiti ispitivače intenzivnim mirisom češnjaka, kapule ili cigareta. Ni slučajno ne bazdite na alkohol. Ne pretjerujte niti s parfemom ili losionom poslije brijanja. Sve što je previše nametljivo može vam škoditi.

Ako ste žena, budite diskretno našminkani. Ako bojite kosu, neka vam je nedavno obojena i uredna. Predugački nokti, a i lak intenzivne boje nisu poželjni. Nosite grudnjak, sofisticiranu, neutralnu odjeću kao što su odijelo ili kostim, izbjegavajte dekoltirane majice ili košulje, minice i sandale. Vjerujte, onaj poslodavac koji vas zaposli zbog dekoltea ili minice NIJE poslodavac s kojim će vam biti ugodno raditi.

Sjedite uspravno. Nikako ne krckajte zglobovima prstiju. Ne grizite usnicu, a ni nokte. Ne igrajte se s kosom.

 Ako vas pitaju hoćete li nešto popiti, NIKADA ne naručujte alkohol, čak niti ako ga naruči vaš šef. Čak i ako je to dopušteno, ne pušite dok čekate na razgovor jer istraživanja pokazuju da će između dva kandidata sličnih sposobnosti poslodavac u 94 posto slučajeva izabrati nepušača.

Govorite jasno i dovoljno glasno da vas se može čuti bez naprezanja. Ne budite preglasni. Ne prekidajte ispitivače dok govore. Dajte odgovore koji sadrže više od jedne riječi.  

Ne kritizirajte sebe. Ako vi ne vjerujete da vrijedite, zašto bi netko drugi to vjerovao?

Budite pristojni prema tajnici, drugim kandidatima i svim drugim ljudima koje tamo sretnete. Čak i kad oni nisu pristojni prema vama. 

Kada se rukujete, čvrsto stisnite ruku, ali ne lomite kosti. Gledajte ispitivače u oči.

Ne kritizirajte prethodne poslodavce ili druge kandidate.

Zahvalite se ispitivačima na kraju razgovora.

Nemojte zakasniti na razgovor. Nemojte niti doći pola sata prije. Dođite nekoliko minuta prije dogovorenog.

Dokazano vam može škoditi svako iskazivanje:

• bahatosti,
• agresivnosti,
• nepoštenja ili lažljivosti,
• lijenosti,
• kritiziranja i okrivljavanja drugih,
• neodgovornosti,
• nepoštovanja pravila,
• netolerancije.

Svakako iskažite pozitivni stav prema firmi i poslu kojim se ona bavi.

Povratak s godišnjeg odmora

Svi se veselimo godišnjem odmoru i malo smo žalosni što moramo ponovo povećati broj dnevnih obaveza i stresova. Vjerojatno većina ljudi doživi neku razinu stresa u povratku s godišnjeg odmora.

U Engleskoj su utvrdili velike financijske gubitke u razdoblju iza godišnjih odmora, jer ljudi uzimaju bolovanja ne bi li umanjili stres povratka s godišnjeg i uhvatili još koji dan za prilagodbu.

Stres povratka s godišnjeg možete prepoznati po nekim simptomima kao što su: nemir, umor, nervoza, smanjena strpljivost za razne tekuće aktivnosti (iako ste sve te brojne aktivnosti prije godišnjeg uspjeli obaviti, sada Vam nije jasno kako ste sve to stizali i mogli izdržati), smetnje spavanja zbog kojih smo pojačano umorni i spava nam se, glavobolje, opća malaksalost, bolovi u mišićima.

Kao i za sve drugo, stres povratka s godišnjeg odmora netko podnosi bolje, a netko gore.

Ako se vraćate nečemu što volite raditi, vjerojatno je da nećete imati simptome stresa ili će oni biti blagi. Nasuprot tome, ako se vraćate u tešku atmosferu na poslu, neizvjesnu budućnost ili na posao koji baš i ne biste izabrali da ste mogli birati – jasno je da će povratak biti mučan i stresan.

Učenici mi – za razliku od onoga što mi odrasli očekujemo od njih – vrlo često kažu da jedva čekaju početak škole jer im je dosadno i raduju se druženju s prijateljima u razredu.

Kako si pomoći?

1. Vratite se s godišnjeg najmanje jedan, a bolje dva dana ranije, da dobijete malo više vremena za prilagodbu.
2. Na povratku s godišnjeg čeka nas puno posla. Dobro je prvo sjesti i isplanirati što sve treba učiniti i kojim redoslijedom važnosti, a tek onda prionuti poslu. Ako krenete stihijski otvarati probleme koje trebate riješiti i obaveze koje vas čekaju, vjerojatno ćete se osjećati preplavljeno i izgubiti živce.
3. Dobro je prepoznati vlastite osjećaje, prihvatiti ih kao normalne i pokušati sebi pomoći tako što ćete u svakidašnju rutinu ubaciti malo čarolije koju ste osjetili na godišnjem. Na primjer, i sada možete prošetati uz more ili provesti popodne na zraku, baš kao na godišnjem!
4. Još prije nego što ste se vratili s godišnjeg, namjestite ritam spavanja i buđenja kakav ćete imati kad obaveze započnu.
5. Vratite se svom uobičajenom ritmu tjelovježbe koji ste vjerojatno promijenili tijekom godišnjeg odmora. Ako inače ne vježbate, ovo je pravo vrijeme da uključite tu zdravu naviku u život. Ako ste plivali, skijali, šetali, rolali ili nekako drugačije bili fizički aktivni tijekom odmora, sjetite se kako je to ugodno i kako se dobro pritom osjećate.
6. Nemojte sjesti pred TV. Ljudi koji puno gledaju TV procjenjuju svoj život lošijim. Ne čudi me to uopće.
7. Ako neugodni osjećaji potraju duže od desetak dana, svakako biste trebali razmisliti što Vam to važno poručuju ti osjećaji. Oni ne govore više o povratku s godišnjeg, nego o nečem dubljem. Možete o tome porazgovarati s partnerom, prijateljem ili sa stručnjakom.
8. Ljudi ponekad misle da će njihovi problemi nestati na godišnjem odmoru, ali problemi idu s Vama kamo god krenuli. Ako ih je bilo lakše nositi dok niste imali i druge obaveze, sada se mogu činiti težima nego prije.
9. Ponekad se ljudi vrate s godišnjeg odmora i ne osjećaju da su se odmorili. Jedan razlog za to može biti taj što odmor zapravo nisu ni imali. Ako ste proveli godišnji odgovarajući na mailove ili telefonirajući na plaži ili s kakvog brda, nije ni čudo što se niste odmorili. 

Higijena spavanja – savjeti za kvalitetniji san

1. Spavajte u optimalnoj temperaturi sobe, od 16 do 19 Celzijevih stupnjeva.
2. Topla kupka ili tuš prije spavanja mogu pomoći, jer razlika u temperaturi sobe u odnosu na temperaturu vruće vode potiče pospanost.
3. Smanjite buku ili je maskirajte tako što ćete si kupiti i pustiti CD s "bijelom bukom" (white noise).
4. Smanjite svjetlost. Prigušite svjetla jedan sat prije spavanja, navucite tamne zastore i ne gledajte u ekrane (TV, kompjutor, mobitel). Svjetlost remeti lučenje hormona melatonina, koji nam je prijeko potreban za kvalitetan san.
5. Izbjegavajte kavu, neke čajeve, alkohol i nikotin jer razbuđuju. Nemojte također ništa jesti dva sata prije spavanja. Ako ste gladni pojedite nešto lagano, sasvim malo.
6. Naučite tehniku dubokog disanja i neku od tehnika relaksacije i primjenjujte ih kako biste otpustili dnevne brige koje mogu remetiti san.
7. Pokušajte uvijek u isto vrijeme ići u krevet i ustajati ujutro. Tako ćete stvoriti rutinu koja će pomoći Vašem tijelu da se već samo počne pripremati za san kada za to dođe vrijeme.

I naravno… spavajte po noći, a budite budni po danu.  

Koliko sna zapravo trebamo?

Koliko sna trebamo ovisi o našoj dobi.

Evo što stručnjaci preporučuju:

1. Novorođenčad (0 do 2 mjeseca) – 12 do 18 sati
2. Bebe (3 do 11 mjeseci) – 14 do 15 sati
3. Mala djeca (1 do 3 godine) – 12 do 14 sati
4. Predškolska djeca (3 do 5 godina) – 11 do 13 sati
5. Školska djeca (6 do 10 godina) – 10 do 11 sati
6. Tinejdžeri (11 do 17 godina) – 8.5 do 9.5 sati
7. Odrasli (18+) – 7 do 9 sati

Trčanje je HIT!

Trčanje je sjajna tjelovježba, neizostavni način rekreacije većine uspješnih ljudi. Trčanje poboljšava fizičko i mentalno zdravlje, pomlađuje te stabilizira osobnost i izgrađuje samopoštovanje.

Pet savjeta za ugodno trčanje

1. Trčite polako. S noge na nogu. U trčanju je važno koliko vremenski dugo trčite, a ne koliko brzo. Pokušajte trčati pola sata ili više, tako da niste previše zadihani i da možete normalno razgovarati.
2. Izmjenjujte trčanje i hodanje. Dok niste postigli bolju formu, trčite koliko možete (polako), a zatim se nemojte zaustavljati već hodajte, pa opet trčite, i tako naizmjence sve dok ne uhvatite pola sata do 45 minuta.
3. Ne trčite punog želuca. Neka prođe dva sata od prethodnog obroka.
4. Rastegnite se prije trčanja, to smanjuje mogućnost ozljede. Započnite trening brzim hodanjem, a tek onda trčite. Na kraju treninga također smanjite tempo ili hodajte, kako biste se polako vratili u normalu.
5. Trčite u kvalitetnim tenisicama, posebno izrađenima za trčanje, kako bi Vaši zglobovi ostali zdravi. Ne trčite u pamuku (odjeća i čarape), nego u sintetičkim materijalima, jer tako nećete biti neugodno mokri tijekom cijelog treninga. Žene trebaju staviti kvalitetni sportski grudnjak.

Deset razloga zašto morate vježbati

Vježbanje:

1. Poboljšava raspoloženje
2. Podiže samopoštovanje
3. Podiže energiju
4. Poboljšava kvalitetu sna
5. Poboljšava seksualni užitak
6. Smanjuje anksioznost i depresiju
7. Poboljšava pamćenje i mentalne sposobnosti općenito
8. Smanjuje salo, izgrađuje mišiće i održava kosti čvrstima
9. Podiže imunitet
10. Poboljšava kapacitet pluća i smanjuje rizik brojnih bolesti

Želim se ubiti

Ako se u ovom trenutku osjećaš tako loše da se želiš ubiti,

molim te zaustavi se dovoljno dugo da ovo pročitaš. Trajati će samo pet minuta. Ne želim te odgovoriti od toga da se osjećaš loše. Ne pišem ti kao psihoterapeut niti kao neki drugi stručnjak koji se bavi mentalnim zdravljem – pišem ti kao osoba koja zna što znači osjećati bol.

Ja ne znam tko si, ni zašto čitaš ovaj tekst. Samo znam da u ovom trenutku ovo čitaš, a to je dobro. Mogu pretpostaviti da si ovdje jer imaš problema i razmišljaš o tome da prekineš svoj život. Da je to moguće, voljela bih biti u ovom trenutku uz tebe, sjesti kraj tebe i razgovarati s tobom licem u lice. Budući da to nije moguće, morat ćemo se zadovoljiti s ovim što imamo.

Upoznala sam dosta ljudi koji su se željeli ubiti, tako da imam neku ideju o tome kako se osjećaš. Znam da nisi u stanju čitati duge tekstove, pa ću skratiti ono što želim reći. Dok smo zajedno, sljedećih pet minuta, imam pet jednostavnih, praktičnih stvari koje želim s tobom podijeliti. Neću raspravljati s tobom o tome trebaš li se ubiti. Ali pretpostavljam da se, ako razmišljaš o tome, osjećaš prilično loše.

Još uvijek čitaš, što je vrlo dobro. Zamolila bih te da ostaneš sa mnom do kraja ove stranice. Nadam se da to znači da si barem mrvicu nesigurna, negdje duboko u sebi, oko toga hoćeš li ili ne prekinuti svoj život. Ljudi se često tako osjećaju u trenucima najvećeg očaja. Biti nesiguran oko toga da li umrijeti ili ne, potpuno je normalno i u redu. Činjenica da si još uvijek živa u ovom trenutku znači da si još uvijek malo nesigurna. To znači da iako želiš umrijeti, istovremeno jedan dio tebe želi živjeti. Uhvatimo se za to i pokušajmo izdržati još nekoliko minuta.

Počni tako da razmisliš o slijedećoj izjavi:

"Samoubojstvo nije izbor; događa se kada je bol veća od naše snage da se s njom nosimo."

To je sve. Ti nisi loša osoba, luda, slaba ili osoba s manom, zbog toga što se želiš ubiti. To čak ni ne znači da zaista želiš umrijeti – to samo znači da osjećaš više boli nego što si u stanju trenutno podnijeti. Ako počnem gomilati teret na tvoja ramena, u jednom ćeš trenutku klonuti ako dodam dovoljno tereta... bez obzira na to koliko jako želiš ostati na nogama. (Zbog toga je beskorisno kad ti netko kaže "Razvedri se!" - naravno da bi to učinila da možeš.)

Razumijem da ne možeš prihvatiti ako ti netko kaže "To nije dovoljan razlog za samoubojstvo". Postoji više vrsta boli koje ljude navode na samoubojstvo. Da li je neka bol izdržljiva ili ne razlikuje se od osobe do osobe. Ono što nekome može biti podnošljivo, ne mora biti i tebi. Točka u kojoj bol postaje neizdrživa ovisi o tome koliko imaš snage da se s njome nosiš. Ljudi se jako razlikuju po svojim kapacitetima za nošenje s boli, i međusobno i ovisno o tome u kojem su razdoblju života.

Kada bol postane veća od kapaciteta osobe za nošenje s njom javljaju se suicidalni osjećaji. Samoubojstvo nije niti pogrešno niti ispravno, ono nije karakterni nedostatak, moralno je neutralno. Ono je jednostavno neravnoteža između osjećaja boli i kapaciteta za suočavanje s njom.

Možeš preživjeti suicidalne osjećaje ako učiniš jednu od dviju stvari:

1. Pronađeš način da smanjiš osjećaj boli, ili
2. Pronađeš način da povećaš svoje kapacitete za suočavanje.

I jedno i drugo je moguće.

A sada ti želim reći pet stvari o kojima želim da razmisliš.

1. Potrebno je da čuješ kako ljudi uspijevaju prebroditi ovakve trenutke – čak i oni koji se osjećaju ovako loše kao ti sada. Statistike pokazuju da postoje vrlo dobri izgledi da ostaneš živa. Nadam se da ti ova informacija daje određenu nadu.

2. Omogući si određeni odmak. Kaži sama sebi, "Pričekat ću 24 sata prije nego išta poduzmem." Ili jedan tjedan. Zapamti da su osjećaji i akcije dvije različite stvari – samo zbog toga što se osjećaš kao da bi se ubila, ne znači da to moraš zaista učiniti u ovom trenutku. Napravi odmak između vlastitih osjećaja i postupaka. Čak i ako je to na samo 24 sata. Već si to uspjela pet minuta, tako što čitaš ovaj tekst. Možeš to i narednih pet minuta, čitajući i dalje. Nastavi tako i shvati da iako se osjećaš suicidalno, u ovom trenutku ne poduzimaš ništa. Mene to jako ohrabruje, a nadam se i tebe.

3. Ljudi obično razmišljaju o samoubojstvu zbog toga što traže olakšanje od boli koju osjećaju. Zapamti da je olakšanje osjećaj. I da moraš biti živa da bi ga osjetila. Nećeš osjetiti olakšanje koje ti je toliko potrebno ako si mrtva.

4. Neki će ljudi loše reagirati na tvoje suicidalne osjećaje, bilo zbog toga što su prestrašeni, ili zbog toga što su ljuti; oni mogu povećati tvoju bol umjesto da ti pomognu, unatoč svojim dobrim namjerama, tako što će reći ili učiniti nešto bez razmišljanja. Moraš razumjeti da se njihove loše reakcije odnose na njihove strahove, a ne na tebe.

Ali postoje i ljudi koji žele, mogu i znaju kako biti uz tebe u ovom užasnom razdoblju, koji te neće osuđivati, ili s tobom raspravljati, ili te poslati u bolnicu, ili te pokušati odvratiti od toga koliko se loše osjećaš. Oni će se jednostavno brinuti za tebe. Pronađi nekog od njih. Sada. Iskoristi svoja 24 sata, ili tjedan, i reci nekome što ti se događa. U redu je potražiti pomoć. Pokušaj nešto od slijedećeg:

Nazovi Hrabri telefon, za djecu 116 111, a za roditelje 0800 0800

Nazovi hitnu pomoć 194

Nazovi svog obiteljskog liječnika

Nazovi psihologa ili psihijatra u privatnoj ili državnoj službi i dogovori razgovor

Pažljivo izaberi prijatelja ili svećenika, nekoga tko će te vjerojatno saslušati

Nemoj si nagomilavati dodatni teret pokušavajući se sama s time nositi. I sam razgovor s nekim o tome kako si dospjela tu gdje jesi, oslobađa te velikog pritiska, i može predstavljati dodatni izvor snage koji ti je potreban da ponovno stekneš ravnotežu.

5. Suicidalni osjećaji su sami po sebi traumatični. Nakon što popuste potrebno je da se nastaviš brinuti za sebe. Psihoterapija je zaista dobra ideja. Prošlo je pet minuta i ti si još uvijek sa mnom. Zaista mi je drago.

Budući da si uspjela do sada izdržati, zaslužuješ nagradu. Mislim da bi se trebala nagraditi tako da si daš poklon. Poklon koji ćeš si dati je jedan izvor snage. Zapamti, negdje na početku ove stranice sam rekla da je osnovna ideja u tome da imaš više snage nego izvora boli. Dajmo ti stoga još jedan izvor snage, ili čak dva, ili deset...!, sve dok ih ne bude više nego izvora boli.

Iako ti je ova stranica možda pružila malo olakšanja, najbolji izvor snage u ovom trenutku je druga osoba s kojom ćeš razgovarati. Ako možeš pronaći nekoga tko će te saslušati i kome ćeš reći kako se osjećaš povećat ćeš svoje izvore snage za jedan. Nadam se da prva osoba koju ćeš izabrati neće biti i posljednja. Ima ljudi koji te zaista žele čuti. Vrijeme je da počneš tražiti oko sebe takve ljude.

A sada:

Nazovi nekoga.

Samoubojstvo – najčešći mitovi

Što se često misli o samoubojstvu, A NIJE TOČNO.

1. Kada netko govori da će se ubiti obično to ne učini (po principu: "Pas koji laje ne grize")

Od deset osoba koje počine samoubojstvo, osam ih je nekome reklo što će učiniti. Često se, međutim, takva priznanja – najčešće zbog straha – ignoriraju ili ne shvaćaju ozbiljno.

2. Osobe koje su počinile samoubojstvo željele su umrijeti.

Većina osoba koje su počinile samoubojstvo je samo htjela da prestane bol  – a to je nešto posve drugo od želje da život prestane. Samoubojstvo osoba vidi kao rješenje nerješivog problema koji donosi neizdrživu bol. Pomoć u rješavanju problema i smanjenju boli je u osnovi ono što osobi treba.

3. Samoubojstvo se dogodi bez upozorenja.

Većina osoba koje počine samoubojstvo daje mnoge znakove upozorenja prije nego što se ubije.

4. Sve osobe koje pokušaju počiniti ili počine samoubojstvo jesu psihički bolesne osobe.

Neke osobe koje počine samoubojstvo jesu psihički bolesne, ali to nije preduvjet pokušaja samoubojstva. Ono što je zajedničko osobama koje su pokušale počiniti ili su počinile samoubojstvo jest to da su vrlo nesretne.

5. Ako je osoba odlučila počiniti samoubojstvo nije moguće spriječiti je u tome.

Samoubojstvo je moguće spriječiti upravo zbog toga što je ono reakcija osobe na neizdrživu situaciju ili nerješivi problem. Pomoć stručnjaka, ali i članova obitelji i bliskih osoba, je u tome da osobu shvate ozbiljno i pomognu joj da prebrodi krizu i nađe zadovoljavajuća rješenja. Ponekad sama osoba ne može pronaći rješenje, ali ono, u nekom obliku, uvijek postoji.

6. Svako samoubojstvo se može spriječiti.

Bez obzira na to što pokušamo pomoći, ponekad i ne postoji način da se samoubojstvo spriječi. To je rijetko, ali događa se.

7. Osobe koje spominju samoubojstvo zapravo samo žele privući pažnju.

Prijetnje samoubojstvom treba UVIJEK shvatiti najozbiljnije, kao da će osoba zaista to i učiniti. Ako tako ekstremnom porukom želi privući pažnju, to znači da joj je pažnja zaista potrebna. Dati tu pažnju i shvatiti osobu ozbiljno, može spasiti njezin život.

8. Kad se osoba počne osjećati bolje, nakon što je željela ili je pokušala počiniti samoubojstvo, rizik je prošao.

Mnoga samoubojstva se dogode upravo onda kad osoba ima dovoljno snage da ono o čemu je razmišljala može sprovesti u djelo. To je zbog toga što je ponekad osoba tako jako utučena da razmišlja o samoubojstvu, ali nema snage ideju sprovesti u djelo. Čim se stanje malo popravi, ostaje ideja, kojoj se pridružuje i snaga.

9. Razgovor o samoubojstvu samo će potaknuti osobu da samoubojstvo i počini.

Razgovor o samoubojstvu pokazuje da razumijete ozbiljnost situacije i da ste zabrinuti. Nikako ne znači da osobi "dajete ideju", već joj pokazujete da ste otvoreni čuti sve, koliko god bilo teško.

Što učiniti ako se samoozljeđujete?

Potražite stručnu pomoć. Čim prije. To najčešće nije problem kojeg ćete moći riješiti sami. Stručnjak Vam može pomoći razumjeti Vaš unutarnji svijet i izgraditi drugačije, efikasne i korisne načine suočavanja sa svime što život nosi.

Niste sami. Ima ljudi koji Vam žele, mogu i znaju kako pomoći.

Kako mogu smanjiti rizik od silovanja?

Rizik od silovanja moguće je smanjiti, ali nikada nije moguće sve predvidjeti.

NIKADA nisi kriva ako postaneš žrtvom silovanja, bez obzira na okolnosti.

Evo nekih ideja na što pripaziti:

1. Ne ostavljaj svoje piće tako da ti netko može usuti drogu u njega, niti ne prihvaćaj piće iz boce koja nije pred tobom otvorena.

2. Na tulum idi s grupom prijatelja. Dođite zajedno, pazite jedni na druge i otiđite zajedno.

3. Budi u svakom trenutku svjesna svoje okoline (nemoj se napiti ili nadrogirati toliko da ne znaš što se događa oko tebe).

4. Nemoj si dopustiti da ostaneš nasamo s nekim koga ne poznaješ dobro ili ako još ne znaš kome možeš vjerovati.

5. Razmisli o stupnju intimnosti koji želiš u odnosu i jasno daj do znanja do kuda si spremna ići.

6. Budi jako oprezna s muškarcima koji ne čuju NE ni kad se radi o nevažnim stvarima (kao što je tvoje: "ne, ne želim još jedno piće“, ili "ne, ne bih sada razgovarala s tobom“). Ako ne čuje tvoje „ne“ kod takvih manjih stvari, moguće je da ga neće čuti niti onda kada te odluči povrijediti.

7. Ako ti intuicija govori da nešto nije sasvim u redu, poslušaj je. Mnoge cure kažu da su osjetile da nešto nije u redu s muškarcem s kojim su, na primjer, sjele u auto, ali nisu poslušale sebe.

8. Ako moraš bježati, uvijek bježi prema mjestima gdje ima ljudi, a ne na osamu.

9. Upamti da je tvoj život najdragocjeniji i njega trebaš sačuvati.

Posljedice proganjanja

Posljedice proganjanja mogu biti ozbiljne i dugoročne pa ne oklijevajte potražiti pomoć psihologa, obitelji i prijatelja. Ovo je jedan od onih životnih problema koje nikako ne smijete prolaziti sami.

Evo što sve možete osjećati ako ste žrtva proganjanja:

1. Strah od toga što će progonitelj napraviti.
2. Osjećaj intenzivnog stresa i tjeskobe.
3. Nervoza, nemir, osjećaj  "pucanja po šavovima".
4. Osjećaj preplavljenosti i beznađa.
5. Plačljivost i depresivni simptomi.
6. Osjećaj ranjivosti, nesigurnosti i nepovjerenja.
7. Poremećaj koncentracije, problemi s pamćenjem.
8. Poremećaji spavanja i hranjenja.
9. Osjećaj izolacije, ograničenja i nepravde.
10. Frustriranost i smetenost.

Panični poremećaj

Obično se razvija u dvadesetim godinama, iako može početi bilo kad u životu. Ima ga oko dva do tri posto ljudi. Češće se susreće kod članova iste obitelji pa izgleda da genetski faktori igraju važnu ulogu u tome kod koga će se razviti.

Ponavljani napadi panike karakteriziraju ovaj poremećaj. Panični napad uključuje period intenzivnog straha i neugode koji se razvija naglo i dosiže vrhunac u otprilike deset minuta, a prate ga neki od sljedećih simptoma: nedostatak zraka, mučnina, ubrzano lupanje srca, drhtanje, pojačano znojenje, bolovi u prsima, intenzivan strah od smrti, strah od toga da biste mogli umrijeti, poludjeti ili učiniti nešto nekontrolirano.

I nakon što napad panike završi, osoba može doživljavati intenzivan strah i anksioznost, i to do nekoliko sati poslije njega. Najčešće napad panike izaziva ekstremnu brigu i strah da se ne bi takav napad opet ponovio. Nije neuobičajeno da osoba postane posve okupirana strahom i brigom, prilagođavajući i ograničavajući svoj život u pokušajima da se napad izbjegne. Mnogi prestanu piti kavu, voziti auto, čitati ili gledati uznemirujuće vijesti, a neki počnu i izbjegavati odlaženje na neka mjesta (gdje je pomoć nedostupna) ili posve izlaziti iz kuće (poremećaj zvan agorafobija).

Dijagnosticiranje paničnog poremećaja nije jednostavno, jer simptomi poremećaja mogu biti i simptomi nekih drugih bolesti, fizičkih ili psiholoških. Prije nego što se postavi dijagnoza paničnog poremećaja treba isključiti ostale bolesti, u čemu Vam može pomoći Vaš liječnik opće prakse. Ako nisu pronađeni fizički uzroci simptoma, biti ćete upućeni stručnjaku psihologu ili psihijatru, koji će isključiti ostale moguće psihološke poremećaje. Tek tada ćete imati potvrdu da se radi o paničnom poremećaju i odmah možete pristupiti liječenju. Ono se sastoji od strukturiranih razgovora i uputa o tehnikama nošenja s ovim poremećajem. Razumijevanje poremećaja i učenje tehnika koje smiruju stres, strah i anksioznost obično budu dovoljni u smirivanju simptoma. Ukoliko do smirivanja simptoma ne dođe na ovaj način, pristupa se liječenju lijekovima. Psihijatar će tada obično prepisati antidepresiv i anksiolitik, lijekove koji dokazano pomažu u smirivanju i vrlo jakih simptoma. Osim psihijatra, takve lijekove Vam može prepisati i Vaš liječnik opće prakse.

I ono što je najvažnije: od paničnih napadaja nećete umrijeti niti poludjeti. Nitko nikada nije.

Oni su dovoljno neugodni da zahtijevaju tretman i stručnu pomoć, i s uspjehom se mogu riješiti.

Zašto je netko aseksualan?

Dvije su struje koje nastoje objasniti korijene aseksualnosti.

Jedna kaže da je aseksualnost najvjerojatnije posljedica traumatskih iskustava, kao što su na primjer seksualno zlostavljanje u djetinjstvu, silovanje ili nešto slično (potisnuta homoseksualnost). Kao reakcija na traumu javio se baš takav obrambeni mehanizam koji čini čovjeka nezainteresiranim za seksualnost općenito, a koji ima smisao da ga sačuva od nekih novih mogućih loših iskustava u budućnosti.

S druge strane, ima ljudi koji kažu da se cijeli život osjećaju aseksualno, da su obišli liječnike – psihologe i psihijatre – koji su rekli da nema organskih osnova za to (odnosno nije zabilježen nedostatak nekih hormona), a nisu zabilježene ni traume kojima bi se mogla objasniti takva nezainteresiranost za seksualnost. Ti ljudi smatraju da je aseksualnost jedna od mogućih normalnih seksualnih orijentacija, te da bi je trebalo kao takvu uvrstiti uz hetero, homo i biseksualnost, a možda i preimenovati u neutroseksualnost. Gledajući iz tog aspekta, moguće je da je aseksualnost ostala tako dugo neimenovana i o njoj se nije govorilo upravo zbog toga što u svijetu bombardiranom seksualnošću nitko nije dugo smogao hrabrosti reći: “Mene seks ne interesira”.

Aseksualnost

Aseksualnost je odsustvo želje ili potrebe za seksualnim odnosima i seksualnom intimnošću.

Koji su simptomi aseksualnosti?

Nema određenog seta kriterija po kojim bi mogli nekoga kvalificirati kao aseksualca, ne postoji test koji bi dao takav odgovor.

Osoba sama za sebe procjenjuje i sama određuje osjeća li se aseksualno ili ne.

Aseksualnost se može dobro objasniti kroz tri faktora:

Privlačnost – Neki aseksualci osjećaju snažnu privlačnost prema drugim ljudima, ali ne osjećaju želju da postanu seksualno intimni s tim osobama. Oni koji osjećaju privlačnost mogu sebe opisivati i kao hetero, homo ili bi, uz to što se opisuju kao aseksualni. Drugi aseksualci osjećaju vrlo malo privlačnosti ili je ne osjećaju uopće. Iako se ovi zadnji ne “zaljubljuju” i dalje mnogi od njih žele imati bliske odnose u životu.

Seksualno uzbuđenje – Za neke aseksualce seksualno uzbuđenje je redovita pojava, premda nije povezana sa željom da pronađu seksualnog partnera. Nekima to uzbuđenje smeta a drugi povremeno masturbiraju ali ne osjećaju potrebu za seksualim partnerom. Neki aseksualci ne osjećaju ili minimalno osjećaju seksualno uzbuđenje. Ne smatraju ga medicinskim ili psihološkim problemom i ne traže pomoć kako bi to promijenili.

Odnosi – Neki ne vole previše druženje i samotnjački su tipovi. Mnogi su ipak socijalno aktivni, imaju bliske prijatelje. Neki se odluče za vezu, a neki se i vjenčaju.

Istraživanja na temu aseksualnosti su tek počela. Jedno od prvih je utvrdilo da je na tvrdnju: “Nikada nisam osjetila/osjetio seksualnu privlačnost prema nikome”, 1% ljudi odgovorilo potvrdno.

Što učiniti ako je Vaše dijete gej?

Probajte zamisliti da imate jednu veliku, važnu tajnu o sebi. Htjeli biste to reći ljudima koje volite i koji su vam bliski, ali bojite se da ćete ih šokirati, razočarati, iznevjeriti. Bojite se da nakon što kažete svoju tajnu odnos s ljudima koje volite više nikada neće biti isti. Ništa više neće biti isto. A opet, kako živjeti, voljeti ih i biti blizak s njima – a prešutjeti im nešto tako važno o sebi? Vaša muka traje već predugo. Budite se i idete spavati s tom istom mišlju: reći im ili ne? Vrtite u glavi razne scenarije. Kada ste dobre volje i osjećate se ohrabreno, zamišljate da će vas vaši dragi ljudi zagrliti i reći: "Mi te volimo, i voljet ćemo te uvijek. To što si nam rekla (rekao) ništa ne mijenja." Kad ste loše volje, kada dođu oni dani i sve vam se nešto skupi, scenarij je takav da bi ga trebalo zakonom zabraniti za svaki slučaj: vi kažete svoju tajnu – oni polude – izvrijeđaju vas – gledaju vas pogledom razočaranja i gađenja – tjeraju vas od sebe – zgranuti prekidaju odnos s vama. Ako živite s njima, tjeraju vas od kuće. Ako ste maloljetni, smjeste vas na psihijatriju.

I tako mjesecima, nekad godinama. Iz straha od toga da se ne dogodi loš scenarij ne poduzimate ništa. Iz želje da se dogodi dobar scenarij još uvijek niste odustali.

Ako je vaše dijete napokon odlučilo podijeliti s vama svoju veliku, važnu tajnu, nemojte nikako zaboraviti:

Da vas vaše dijete treba, i da tko zna koliko već vrti u svojoj glavi scenarij ovog dana.

Da vas vaše dijete smatra toliko važnom i bliskom osobom da ne može živjeti uz vas i šutjeti o nečem tako važnom.

Da je upravo taj dan nešto što NIKADA u životu nećete zaboraviti ni vaše dijete ni vi. Pazite na svoje ponašanje, bez obzira na to što mislili i osjećali. Crveni gumb na kojem piše REC je pritisnut i sve se snima.

Ovo NIJE vaših pet minuta. Predugo je vaše dijete čekalo ovaj dan da biste mu ga sada oduzeli. Ne mislite na sebe, na to što ćete vi sada, što ćete reći susjedima i obiteljskim prijateljima, na to da nikada nećete grliti svoje unučiće i plakati na vjenčanju… Ne mislite na sebe. Ne mislite na sebe. Ne mislite na sebe. To ćete učiniti malo kasnije.

Homoseksualnost nije bolest. Stručnjaci za mentalne bolesti izbacili su homoseksualnost iz popisa duševnih bolesti još davne 1973. godine!!! Zato homoseksualnost nije potrebno liječiti i NIJE NI MOGUĆE IZLIJEČITI. 1990. godine Američko psihološko društvo je objavilo da navodna izlječenja od homoseksualnosti nisu znanstveno utemeljena i da takvi postupci mogu biti štetni za mentalno zdravlje inače zdrave osobe. Vaše je dijete zdravo i sposobno je biti sretno u životu.

Homoseksualnost NIJE izbor. Nije ni heteroseksualnost. Znate da vas nitko ništa nije pitao kada ste se prvi puta zaljubili.

Homoseksualnost NIJE greška u odgoju. Niste vi u nečemu pogriješili, za razliku od susjede Marice, i time izazvali homoseksualnu orijentaciju kod svog djeteta.

Nitko ne može nagovoriti vaše dijete na to da postane homoseksualne orijentacije. Ali može na to da zapali cigaretu. Ili popije alkohol. Ili proba kokain.

Potražite pomoć psihologa u rješavanju vlastitih muka da biste mogli sačuvati ono što je najdragocjenije: odnos s vlastitim djetetom. Psiholog ili psihijatar koji smatraju da je homoseksualnost bolest i kažu vam da je mogu liječiti nisu dovoljno stručni i ne govore iz pozicije stručnih spoznaja, pa se bolje klonite takvih ljudi.

Priuštite svom djetetu onaj lijepi scenarij iz njegove mašte. Kažite: VOLIMO TE. UVIJEK ĆEMO TE VOLJETI. TO ŠTO SI REKAO/REKLA NIŠTA, BAŠ NIŠTA NE MIJENJA. Zagrlite se. Plačite. Zahvalite na povjerenju. I onda pitajte da vam vaše dijete kaže što mu treba od vas. Kažite da ćete potražiti stručnu pomoć kako biste znali još bolje postupati. Sve drugo – a toga će biti sigurno – zadržite za sebe, i svog psihologa.

Izjava Američkog psihološkog društva o homoseksualnosti

Tekst izjave Američkog psihološkog društva iz siječnja 1975. godine

APA POLICY STATEMENT
Discrimination Against Homosexuals

1. The American Psychological Association supports the action taken on December 15, 1973, by the American Psychiatric Association, removing homosexuality from that Association’s official list of mental disorders. The American Psychological Association therefore adopts the following resolution:

Adopted by the APA Council of Representatives on January 24-26, 1975

Homosexuality per se implies no impairment in judgement, stability, reliability, or general social and vocational capabilities; Further, the American Psychological Association urges all mental health professionals to take the lead in removing the stigma of mental illness that has long been associated with homosexual orientations.

2. Regarding discrimination against homosexuals, the American Psychological Association adopts the following resolution concerning their civil and legal rights:

The American Psychological Association deplores all public and private discrimination in such areas as employment, housing, public accommodation, and licensing against those who engage in or have engaged in homosexual activities and declares that no burden of proof of such judgement, capacity, or reliability shall be placed upon these individuals greater than that imposed on any other persons. Further, the American Psychological Association supports and urges the enactment of civil rights legislation at the local, and state and federal level that would offer citizens who engage in acts of homosexuality the same protections now guaranteed to others on the basis of race, creed, color, etc. Further, the American Psychological Association supports and urges the repeal of all discriminatory legislation singling out homosexual acts by consenting adults in private.

Homoseksualnost NIJE bolest

1950. godine dr. Evelyn Hooker odlučila je nizom psiholoških testova testirati trideset homoseksualnih i trideset heteroseksualnih muškaraca. Muškarci dviju grupa nisu se međusobno razlikovali po dobi, kvocijentu inteligencije ili stupnju obrazovanja. Sami su već prije tog istraživanja procijenili jesu li ove ili one seksualne orijentacije. Nitko od ukupno 60 ispitanika u vrijeme istraživanja nije bio u terapiji.

Svi muškarci su prošli iscrpno testiranje cijelim nizom ozbiljnih i znanstveno potvrđenih psiholoških testova. Zatim su rezultate testiranja tumačili stručni eksperti za pojedine testove, ne znajući pritom koji je od testova ispunio heteroseksualac, a koji homoseksualac. Zadatak stručnjaka je bio procijeniti stupanj psihološke prilagodbe ispitanika.

Rezultati su bili sljedeći: eksperti NISU našli nikakve razlike u stupnju psihološke prilagodbe, odnosno psihološkog zdravlja između homoseksualnih i heteroseksualnih muškaraca, što je značilo da su HOMOSEKSUALCI PSIHOLOŠKI NORMALNI BAŠ KAO I HETEROSEKSUALCI.

Nakon ovog istraživanja, proveden je cijeli niz drugih znanstvenih istraživanja koji su potvrdili rezultate dr. Evelyn Hooker i doveli do odluke Američkog psihijatrijskog društva da 1973. godine IZBACI homoseksualnost iz dijagnostičkog i statističkog priručnika za duševne poremećaje (DSM).

1975. godine Američko psihološko društvo javno je podržalo ovaj potez navodeći da: "homoseksualnost sama po sebi ne podrazumijeva oštećenja u sposobnostima promišljanja, pouzdanosti ili općenitim socijalnim ili stručnim sposobnostima."

Američko psihološko društvo smatra da bi upravo stručnjaci iz područja mentalnog zdravlja trebali odigrati najvažniju ulogu u uklanjanju stigme duševne bolesti koja je dugo bila povezana s homoseksualnom orijentacijom.

Ženski orgazam

Svjetska istraživanja pokazuju da:

… 10–15 posto žena nikada nije doživjelo orgazam

… 35–50 posto žena doživljava orgazam neredovito i nezadovoljne su s tim

… svaka druga žena koja postiže orgazam treba tijekom seksualnog odnosa i dodatnu stimulaciju klitorisa

… i one žene koje postižu orgazam bez dodatne stimulacije klitorisa najčešće traže pogodnu poziciju kojom stimuliraju klitoris

… ako se žena dovoljno uzbudi kroz predigru, znatno je veća šansa da će doživjeti orgazam tijekom seksualnog odnosa

… i do 90 posto problema koje žene imaju u postizanju orgazma proizlazi iz psiholoških uzroka (najčešće anksioznosti)

… ono što žena očekuje i kako razmišlja o seksualnosti znatno utječe na kvalitetu njezinog seksualnog života

Koliko seksa je normalno?

Nema te brojke koja označava "normalan" broj seksualnih odnosa. Ljudi se međusobno jako razlikuju po čestini koju smatraju "normalnom", kao i po čestini koja zadovoljava njihove potrebe.

Opustite se i dopustite sebi da otkrijete što je za Vas "normalno", odnosno koja čestina seksualnih odnosa zadovoljava Vaše potrebe i čini Vas zadovoljnima. Zatim razgovarajte s partnerom i saznajte što je za njega "normalno", pa dogovorite čestinu koja uvažava potrebe jednog i drugog partnera.

A svjetske statistike kažu da:

... 7 posto parova ima seksualni odnos četiri do pet puta tjedno

…26 posto parova ima seksualne odnose jednom do dva puta tjedno

... 34 posto parova ima seksualne odnose jednom do dva puta mjesečno

…21 posto parova ima seksualne odnose manje od deset puta godišnje

... 12 posto parova uopće nije imalo seksualne odnose u proteklih godinu dana

... i do 60 posto parova ima redovito poteškoća sa seksualnom željom, 25 posto ponekad, 9 posto rijetko, a samo 6 posto nikada

(Pročitajte više u knjizi Dr. Davida Schnarcha: Intimacy & Desire, Beaufort Books, 2011)

Brak bez seksa?

Normalno je imati uspone i padove u seksualnoj želji. Svaka osoba i svi parovi će to iskusiti prije ili poslije.

No, bračni psihoterapeuti izvještavaju o sve većem broju brakova u kojima jedan ili oba partnera posve izgube volju za seksom. Zašto se to događa i je li to ozbiljan problem?

Najčešći razlozi koje stručnjaci navode, a koji mogu dovesti do značajnog smanjenja želje za seksom, jesu:

1. Povećani stres
2. Depresija
3. Umor, neispavanost
4. Djeca
5. Problemi u odnosu (ljubomora, nepovjerenje)
6. Problemi s vlastitim samopoštovanjem

Seks i seksualna intimnost važan su dio bračnog odnosa, i njihov trajniji gubitak može značajno utjecati na njegovu kvalitetu. Ne ignorirajte ovaj problem! Pokušajte utvrditi koji specifični uzrok remeti Vašu ili partnerovu potrebu za seksom, kako biste to uspješno mogli riješiti. Ako ne uspijevate sami, potražite stručnu pomoć.