1950. godine dr. Evelyn Hooker odlučila je nizom psiholoških testova testirati trideset homoseksualnih i trideset heteroseksualnih muškaraca. Muškarci dviju grupa nisu se međusobno razlikovali po dobi, kvocijentu inteligencije ili stupnju obrazovanja. Sami su već prije tog istraživanja procijenili jesu li ove ili one seksualne orijentacije. Nitko od ukupno 60 ispitanika u vrijeme istraživanja nije bio u terapiji.
Svi muškarci su prošli iscrpno testiranje cijelim nizom ozbiljnih i znanstveno potvrđenih psiholoških testova. Zatim su rezultate testiranja tumačili stručni eksperti za pojedine testove, ne znajući pritom koji je od testova ispunio heteroseksualac, a koji homoseksualac. Zadatak stručnjaka je bio procijeniti stupanj psihološke prilagodbe ispitanika.
Rezultati su bili sljedeći: eksperti NISU našli nikakve razlike u stupnju psihološke prilagodbe, odnosno psihološkog zdravlja između homoseksualnih i heteroseksualnih muškaraca, što je značilo da su HOMOSEKSUALCI PSIHOLOŠKI NORMALNI BAŠ KAO I HETEROSEKSUALCI.
Nakon ovog istraživanja, proveden je cijeli niz drugih znanstvenih istraživanja koji su potvrdili rezultate dr. Evelyn Hooker i doveli do odluke Američkog psihijatrijskog društva da 1973. godine IZBACI homoseksualnost iz dijagnostičkog i statističkog priručnika za duševne poremećaje (DSM).
1975. godine Američko psihološko društvo javno je podržalo ovaj potez navodeći da: "homoseksualnost sama po sebi ne podrazumijeva oštećenja u sposobnostima promišljanja, pouzdanosti ili općenitim socijalnim ili stručnim sposobnostima."
Američko psihološko društvo smatra da bi upravo stručnjaci iz područja mentalnog zdravlja trebali odigrati najvažniju ulogu u uklanjanju stigme duševne bolesti koja je dugo bila povezana s homoseksualnom orijentacijom.