Zašto je netko aseksualan?

Dvije su struje koje nastoje objasniti korijene aseksualnosti.

Jedna kaže da je aseksualnost najvjerojatnije posljedica traumatskih iskustava, kao što su na primjer seksualno zlostavljanje u djetinjstvu, silovanje ili nešto slično (potisnuta homoseksualnost). Kao reakcija na traumu javio se baš takav obrambeni mehanizam koji čini čovjeka nezainteresiranim za seksualnost općenito, a koji ima smisao da ga sačuva od nekih novih mogućih loših iskustava u budućnosti.

S druge strane, ima ljudi koji kažu da se cijeli život osjećaju aseksualno, da su obišli liječnike – psihologe i psihijatre – koji su rekli da nema organskih osnova za to (odnosno nije zabilježen nedostatak nekih hormona), a nisu zabilježene ni traume kojima bi se mogla objasniti takva nezainteresiranost za seksualnost. Ti ljudi smatraju da je aseksualnost jedna od mogućih normalnih seksualnih orijentacija, te da bi je trebalo kao takvu uvrstiti uz hetero, homo i biseksualnost, a možda i preimenovati u neutroseksualnost. Gledajući iz tog aspekta, moguće je da je aseksualnost ostala tako dugo neimenovana i o njoj se nije govorilo upravo zbog toga što u svijetu bombardiranom seksualnošću nitko nije dugo smogao hrabrosti reći: “Mene seks ne interesira”.

Aseksualnost

Aseksualnost je odsustvo želje ili potrebe za seksualnim odnosima i seksualnom intimnošću.

Koji su simptomi aseksualnosti?

Nema određenog seta kriterija po kojim bi mogli nekoga kvalificirati kao aseksualca, ne postoji test koji bi dao takav odgovor.

Osoba sama za sebe procjenjuje i sama određuje osjeća li se aseksualno ili ne.

Aseksualnost se može dobro objasniti kroz tri faktora:

Privlačnost – Neki aseksualci osjećaju snažnu privlačnost prema drugim ljudima, ali ne osjećaju želju da postanu seksualno intimni s tim osobama. Oni koji osjećaju privlačnost mogu sebe opisivati i kao hetero, homo ili bi, uz to što se opisuju kao aseksualni. Drugi aseksualci osjećaju vrlo malo privlačnosti ili je ne osjećaju uopće. Iako se ovi zadnji ne “zaljubljuju” i dalje mnogi od njih žele imati bliske odnose u životu.

Seksualno uzbuđenje – Za neke aseksualce seksualno uzbuđenje je redovita pojava, premda nije povezana sa željom da pronađu seksualnog partnera. Nekima to uzbuđenje smeta a drugi povremeno masturbiraju ali ne osjećaju potrebu za seksualim partnerom. Neki aseksualci ne osjećaju ili minimalno osjećaju seksualno uzbuđenje. Ne smatraju ga medicinskim ili psihološkim problemom i ne traže pomoć kako bi to promijenili.

Odnosi – Neki ne vole previše druženje i samotnjački su tipovi. Mnogi su ipak socijalno aktivni, imaju bliske prijatelje. Neki se odluče za vezu, a neki se i vjenčaju.

Istraživanja na temu aseksualnosti su tek počela. Jedno od prvih je utvrdilo da je na tvrdnju: “Nikada nisam osjetila/osjetio seksualnu privlačnost prema nikome”, 1% ljudi odgovorilo potvrdno.

Što učiniti ako je Vaše dijete gej?

Probajte zamisliti da imate jednu veliku, važnu tajnu o sebi. Htjeli biste to reći ljudima koje volite i koji su vam bliski, ali bojite se da ćete ih šokirati, razočarati, iznevjeriti. Bojite se da nakon što kažete svoju tajnu odnos s ljudima koje volite više nikada neće biti isti. Ništa više neće biti isto. A opet, kako živjeti, voljeti ih i biti blizak s njima – a prešutjeti im nešto tako važno o sebi? Vaša muka traje već predugo. Budite se i idete spavati s tom istom mišlju: reći im ili ne? Vrtite u glavi razne scenarije. Kada ste dobre volje i osjećate se ohrabreno, zamišljate da će vas vaši dragi ljudi zagrliti i reći: "Mi te volimo, i voljet ćemo te uvijek. To što si nam rekla (rekao) ništa ne mijenja." Kad ste loše volje, kada dođu oni dani i sve vam se nešto skupi, scenarij je takav da bi ga trebalo zakonom zabraniti za svaki slučaj: vi kažete svoju tajnu – oni polude – izvrijeđaju vas – gledaju vas pogledom razočaranja i gađenja – tjeraju vas od sebe – zgranuti prekidaju odnos s vama. Ako živite s njima, tjeraju vas od kuće. Ako ste maloljetni, smjeste vas na psihijatriju.

I tako mjesecima, nekad godinama. Iz straha od toga da se ne dogodi loš scenarij ne poduzimate ništa. Iz želje da se dogodi dobar scenarij još uvijek niste odustali.

Ako je vaše dijete napokon odlučilo podijeliti s vama svoju veliku, važnu tajnu, nemojte nikako zaboraviti:

Da vas vaše dijete treba, i da tko zna koliko već vrti u svojoj glavi scenarij ovog dana.

Da vas vaše dijete smatra toliko važnom i bliskom osobom da ne može živjeti uz vas i šutjeti o nečem tako važnom.

Da je upravo taj dan nešto što NIKADA u životu nećete zaboraviti ni vaše dijete ni vi. Pazite na svoje ponašanje, bez obzira na to što mislili i osjećali. Crveni gumb na kojem piše REC je pritisnut i sve se snima.

Ovo NIJE vaših pet minuta. Predugo je vaše dijete čekalo ovaj dan da biste mu ga sada oduzeli. Ne mislite na sebe, na to što ćete vi sada, što ćete reći susjedima i obiteljskim prijateljima, na to da nikada nećete grliti svoje unučiće i plakati na vjenčanju… Ne mislite na sebe. Ne mislite na sebe. Ne mislite na sebe. To ćete učiniti malo kasnije.

Homoseksualnost nije bolest. Stručnjaci za mentalne bolesti izbacili su homoseksualnost iz popisa duševnih bolesti još davne 1973. godine!!! Zato homoseksualnost nije potrebno liječiti i NIJE NI MOGUĆE IZLIJEČITI. 1990. godine Američko psihološko društvo je objavilo da navodna izlječenja od homoseksualnosti nisu znanstveno utemeljena i da takvi postupci mogu biti štetni za mentalno zdravlje inače zdrave osobe. Vaše je dijete zdravo i sposobno je biti sretno u životu.

Homoseksualnost NIJE izbor. Nije ni heteroseksualnost. Znate da vas nitko ništa nije pitao kada ste se prvi puta zaljubili.

Homoseksualnost NIJE greška u odgoju. Niste vi u nečemu pogriješili, za razliku od susjede Marice, i time izazvali homoseksualnu orijentaciju kod svog djeteta.

Nitko ne može nagovoriti vaše dijete na to da postane homoseksualne orijentacije. Ali može na to da zapali cigaretu. Ili popije alkohol. Ili proba kokain.

Potražite pomoć psihologa u rješavanju vlastitih muka da biste mogli sačuvati ono što je najdragocjenije: odnos s vlastitim djetetom. Psiholog ili psihijatar koji smatraju da je homoseksualnost bolest i kažu vam da je mogu liječiti nisu dovoljno stručni i ne govore iz pozicije stručnih spoznaja, pa se bolje klonite takvih ljudi.

Priuštite svom djetetu onaj lijepi scenarij iz njegove mašte. Kažite: VOLIMO TE. UVIJEK ĆEMO TE VOLJETI. TO ŠTO SI REKAO/REKLA NIŠTA, BAŠ NIŠTA NE MIJENJA. Zagrlite se. Plačite. Zahvalite na povjerenju. I onda pitajte da vam vaše dijete kaže što mu treba od vas. Kažite da ćete potražiti stručnu pomoć kako biste znali još bolje postupati. Sve drugo – a toga će biti sigurno – zadržite za sebe, i svog psihologa.

Izjava Američkog psihološkog društva o homoseksualnosti

Tekst izjave Američkog psihološkog društva iz siječnja 1975. godine

APA POLICY STATEMENT
Discrimination Against Homosexuals

1. The American Psychological Association supports the action taken on December 15, 1973, by the American Psychiatric Association, removing homosexuality from that Association’s official list of mental disorders. The American Psychological Association therefore adopts the following resolution:

Adopted by the APA Council of Representatives on January 24-26, 1975

Homosexuality per se implies no impairment in judgement, stability, reliability, or general social and vocational capabilities; Further, the American Psychological Association urges all mental health professionals to take the lead in removing the stigma of mental illness that has long been associated with homosexual orientations.

2. Regarding discrimination against homosexuals, the American Psychological Association adopts the following resolution concerning their civil and legal rights:

The American Psychological Association deplores all public and private discrimination in such areas as employment, housing, public accommodation, and licensing against those who engage in or have engaged in homosexual activities and declares that no burden of proof of such judgement, capacity, or reliability shall be placed upon these individuals greater than that imposed on any other persons. Further, the American Psychological Association supports and urges the enactment of civil rights legislation at the local, and state and federal level that would offer citizens who engage in acts of homosexuality the same protections now guaranteed to others on the basis of race, creed, color, etc. Further, the American Psychological Association supports and urges the repeal of all discriminatory legislation singling out homosexual acts by consenting adults in private.

Homoseksualnost NIJE bolest

1950. godine dr. Evelyn Hooker odlučila je nizom psiholoških testova testirati trideset homoseksualnih i trideset heteroseksualnih muškaraca. Muškarci dviju grupa nisu se međusobno razlikovali po dobi, kvocijentu inteligencije ili stupnju obrazovanja. Sami su već prije tog istraživanja procijenili jesu li ove ili one seksualne orijentacije. Nitko od ukupno 60 ispitanika u vrijeme istraživanja nije bio u terapiji.

Svi muškarci su prošli iscrpno testiranje cijelim nizom ozbiljnih i znanstveno potvrđenih psiholoških testova. Zatim su rezultate testiranja tumačili stručni eksperti za pojedine testove, ne znajući pritom koji je od testova ispunio heteroseksualac, a koji homoseksualac. Zadatak stručnjaka je bio procijeniti stupanj psihološke prilagodbe ispitanika.

Rezultati su bili sljedeći: eksperti NISU našli nikakve razlike u stupnju psihološke prilagodbe, odnosno psihološkog zdravlja između homoseksualnih i heteroseksualnih muškaraca, što je značilo da su HOMOSEKSUALCI PSIHOLOŠKI NORMALNI BAŠ KAO I HETEROSEKSUALCI.

Nakon ovog istraživanja, proveden je cijeli niz drugih znanstvenih istraživanja koji su potvrdili rezultate dr. Evelyn Hooker i doveli do odluke Američkog psihijatrijskog društva da 1973. godine IZBACI homoseksualnost iz dijagnostičkog i statističkog priručnika za duševne poremećaje (DSM).

1975. godine Američko psihološko društvo javno je podržalo ovaj potez navodeći da: "homoseksualnost sama po sebi ne podrazumijeva oštećenja u sposobnostima promišljanja, pouzdanosti ili općenitim socijalnim ili stručnim sposobnostima."

Američko psihološko društvo smatra da bi upravo stručnjaci iz područja mentalnog zdravlja trebali odigrati najvažniju ulogu u uklanjanju stigme duševne bolesti koja je dugo bila povezana s homoseksualnom orijentacijom.

Ženski orgazam

Svjetska istraživanja pokazuju da:

… 10–15 posto žena nikada nije doživjelo orgazam

… 35–50 posto žena doživljava orgazam neredovito i nezadovoljne su s tim

… svaka druga žena koja postiže orgazam treba tijekom seksualnog odnosa i dodatnu stimulaciju klitorisa

… i one žene koje postižu orgazam bez dodatne stimulacije klitorisa najčešće traže pogodnu poziciju kojom stimuliraju klitoris

… ako se žena dovoljno uzbudi kroz predigru, znatno je veća šansa da će doživjeti orgazam tijekom seksualnog odnosa

… i do 90 posto problema koje žene imaju u postizanju orgazma proizlazi iz psiholoških uzroka (najčešće anksioznosti)

… ono što žena očekuje i kako razmišlja o seksualnosti znatno utječe na kvalitetu njezinog seksualnog života

Koliko seksa je normalno?

Nema te brojke koja označava "normalan" broj seksualnih odnosa. Ljudi se međusobno jako razlikuju po čestini koju smatraju "normalnom", kao i po čestini koja zadovoljava njihove potrebe.

Opustite se i dopustite sebi da otkrijete što je za Vas "normalno", odnosno koja čestina seksualnih odnosa zadovoljava Vaše potrebe i čini Vas zadovoljnima. Zatim razgovarajte s partnerom i saznajte što je za njega "normalno", pa dogovorite čestinu koja uvažava potrebe jednog i drugog partnera.

A svjetske statistike kažu da:

... 7 posto parova ima seksualni odnos četiri do pet puta tjedno

…26 posto parova ima seksualne odnose jednom do dva puta tjedno

... 34 posto parova ima seksualne odnose jednom do dva puta mjesečno

…21 posto parova ima seksualne odnose manje od deset puta godišnje

... 12 posto parova uopće nije imalo seksualne odnose u proteklih godinu dana

... i do 60 posto parova ima redovito poteškoća sa seksualnom željom, 25 posto ponekad, 9 posto rijetko, a samo 6 posto nikada

(Pročitajte više u knjizi Dr. Davida Schnarcha: Intimacy & Desire, Beaufort Books, 2011)

Brak bez seksa?

Normalno je imati uspone i padove u seksualnoj želji. Svaka osoba i svi parovi će to iskusiti prije ili poslije.

No, bračni psihoterapeuti izvještavaju o sve većem broju brakova u kojima jedan ili oba partnera posve izgube volju za seksom. Zašto se to događa i je li to ozbiljan problem?

Najčešći razlozi koje stručnjaci navode, a koji mogu dovesti do značajnog smanjenja želje za seksom, jesu:

1. Povećani stres
2. Depresija
3. Umor, neispavanost
4. Djeca
5. Problemi u odnosu (ljubomora, nepovjerenje)
6. Problemi s vlastitim samopoštovanjem

Seks i seksualna intimnost važan su dio bračnog odnosa, i njihov trajniji gubitak može značajno utjecati na njegovu kvalitetu. Ne ignorirajte ovaj problem! Pokušajte utvrditi koji specifični uzrok remeti Vašu ili partnerovu potrebu za seksom, kako biste to uspješno mogli riješiti. Ako ne uspijevate sami, potražite stručnu pomoć.