Probajte zamisliti da imate jednu veliku, važnu tajnu o sebi. Htjeli biste to reći ljudima koje volite i koji su vam bliski, ali bojite se da ćete ih šokirati, razočarati, iznevjeriti. Bojite se da nakon što kažete svoju tajnu odnos s ljudima koje volite više nikada neće biti isti. Ništa više neće biti isto. A opet, kako živjeti, voljeti ih i biti blizak s njima – a prešutjeti im nešto tako važno o sebi? Vaša muka traje već predugo. Budite se i idete spavati s tom istom mišlju: reći im ili ne? Vrtite u glavi razne scenarije. Kada ste dobre volje i osjećate se ohrabreno, zamišljate da će vas vaši dragi ljudi zagrliti i reći: "Mi te volimo, i voljet ćemo te uvijek. To što si nam rekla (rekao) ništa ne mijenja." Kad ste loše volje, kada dođu oni dani i sve vam se nešto skupi, scenarij je takav da bi ga trebalo zakonom zabraniti za svaki slučaj: vi kažete svoju tajnu – oni polude – izvrijeđaju vas – gledaju vas pogledom razočaranja i gađenja – tjeraju vas od sebe – zgranuti prekidaju odnos s vama. Ako živite s njima, tjeraju vas od kuće. Ako ste maloljetni, smjeste vas na psihijatriju.
I tako mjesecima, nekad godinama. Iz straha od toga da se ne dogodi loš scenarij ne poduzimate ništa. Iz želje da se dogodi dobar scenarij još uvijek niste odustali.
Ako je vaše dijete napokon odlučilo podijeliti s vama svoju veliku, važnu tajnu, nemojte nikako zaboraviti:
Da vas vaše dijete treba, i da tko zna koliko već vrti u svojoj glavi scenarij ovog dana.
Da vas vaše dijete smatra toliko važnom i bliskom osobom da ne može živjeti uz vas i šutjeti o nečem tako važnom.
Da je upravo taj dan nešto što NIKADA u životu nećete zaboraviti ni vaše dijete ni vi. Pazite na svoje ponašanje, bez obzira na to što mislili i osjećali. Crveni gumb na kojem piše REC je pritisnut i sve se snima.
Ovo NIJE vaših pet minuta. Predugo je vaše dijete čekalo ovaj dan da biste mu ga sada oduzeli. Ne mislite na sebe, na to što ćete vi sada, što ćete reći susjedima i obiteljskim prijateljima, na to da nikada nećete grliti svoje unučiće i plakati na vjenčanju… Ne mislite na sebe. Ne mislite na sebe. Ne mislite na sebe. To ćete učiniti malo kasnije.
Homoseksualnost nije bolest. Stručnjaci za mentalne bolesti izbacili su homoseksualnost iz popisa duševnih bolesti još davne 1973. godine!!! Zato homoseksualnost nije potrebno liječiti i NIJE NI MOGUĆE IZLIJEČITI. 1990. godine Američko psihološko društvo je objavilo da navodna izlječenja od homoseksualnosti nisu znanstveno utemeljena i da takvi postupci mogu biti štetni za mentalno zdravlje inače zdrave osobe. Vaše je dijete zdravo i sposobno je biti sretno u životu.
Homoseksualnost NIJE izbor. Nije ni heteroseksualnost. Znate da vas nitko ništa nije pitao kada ste se prvi puta zaljubili.
Homoseksualnost NIJE greška u odgoju. Niste vi u nečemu pogriješili, za razliku od susjede Marice, i time izazvali homoseksualnu orijentaciju kod svog djeteta.
Nitko ne može nagovoriti vaše dijete na to da postane homoseksualne orijentacije. Ali može na to da zapali cigaretu. Ili popije alkohol. Ili proba kokain.
Potražite pomoć psihologa u rješavanju vlastitih muka da biste mogli sačuvati ono što je najdragocjenije: odnos s vlastitim djetetom. Psiholog ili psihijatar koji smatraju da je homoseksualnost bolest i kažu vam da je mogu liječiti nisu dovoljno stručni i ne govore iz pozicije stručnih spoznaja, pa se bolje klonite takvih ljudi.
Priuštite svom djetetu onaj lijepi scenarij iz njegove mašte. Kažite: VOLIMO TE. UVIJEK ĆEMO TE VOLJETI. TO ŠTO SI REKAO/REKLA NIŠTA, BAŠ NIŠTA NE MIJENJA. Zagrlite se. Plačite. Zahvalite na povjerenju. I onda pitajte da vam vaše dijete kaže što mu treba od vas. Kažite da ćete potražiti stručnu pomoć kako biste znali još bolje postupati. Sve drugo – a toga će biti sigurno – zadržite za sebe, i svog psihologa.