Razvod FAQ

1. Koje su tipične reakcije djeteta na razvod roditelja i o čemu one ovise? Je li im moguće doskočiti i kako ih ublažiti? 

Na razvod roditelja djeca najčešće reagiraju  intenzivnim stresom, tugom i zbunjenošću. Nesigurnost i strah su također veliki. Svijet kakvog su poznavali raspada se i dolazi jedan nepoznati i novi. Strah i nesigurnost koje osjećaju posljedica su tog prijelaza iz poznate zone u nepoznatu i pojavljuju se neovisno o tome je li prethodna obiteljska situacija bila ugodna ili neugodna za djecu. Uz to se kod njih, bez obzira na dob, na pomisao o razdvojenom životu roditelja javljaju i nesigurnost, ljutnja,  ali i pitanje – jesu li oni nešto krivi i jesu li nekim svojim ponašanjem mogli spasiti obitelj? Također, djeca se pitaju hoće li uspjeti zadržati ljubav roditelja ili će je razvodom izgubiti.

Ove strahovi i brige ne mogu se posve izbjeći, ali mogu varirati u svom intenzitetu. Što se roditelji bolje postave prema cijeloj situaciji, to će ove neugodne i teške emocije biti manje.

2. Kako bi se roditelji trebali ponašati u takvoj situaciji?

Bilo bi dobro da roditelji ponude djeci zajedničko objašnjenje odluke o razvodu, i ako je ikako moguće, da se unaprijed slože oko njega i ustraju u njemu. Objašnjavajući razloge razvoda, važno je da iskažu poštovanje jedan prema drugome. Važno je djeci pomoći u izražavanju osjećaja. To mogu najlakše učiniti na sljedeći način:
-    Pažljivo ih slušati
-    Pomoći im pronaći prave riječi za ono što osjećaju
-    Potaknuti ih da budu iskreni tako što ih se neće osuđivati bez obzira na to što osjećaju
-    Pokazati im da ih se razumije

Uspiju li roditelji u naumu da uvjere djecu – svojim riječima i postupcima - da se u njihovoj ljubavi prema njima ništa nije promijenilo, ostvarili su važan cilj.  Planiranje i organiziranje života također umnogome pridonosi osjećaju sigurnosti kod djece, pa s njima treba podijeliti osnovne praktične informacije o aspektima života koji ih se tiču, kao što je na primjer gdje će stanovati, kada će i gdje viđati drugog roditelja, što će biti sa školom i vanškolskim aktivnostima i sl. Uvijek kada znaju što mogu očekivati djeca se osjećaju sigurnije. Održavanje rutine života podrazumijeva i poštivanje pravila, nagrađivanje i disciplinu.

3. Koje su najčešće pogreške koje roditelji rade?

Roditelji mogu učiniti puno toga što će umanjiti negativne učinke razvoda na djecu. Osnovni princip je da će dječju patnju smanjiti tako što će im dobrobit djece stalno biti osnovni prioritet, ispred međusobnih obračuna, netrpeljivosti i želje za osvetom. Pritom, roditelji često nisu niti svjesni koliko su upleli djecu u međusobne prepirke i negativne emocije koje imaju jedno prema drugome. Djeca osjećaju puno i vide puno, puno više nego što se to čini. Čak i sasvim mala djeca, ili naizgled isključeni tinejdžeri. Nekoliko važnih područja gdje roditelji najčešće griješe su: otvoreno izražavanje negativnih informacija o drugom roditelju, manipuliranje vremenom koje će dijete provesti kod drugog roditelja te manipuliranje s obavezama prema djetetu. Ovo zadnje odnosi se najčešće na neizvršavanje nekih obaveza dok je dijete kod roditelja, poput kupanja djeteta, davanja lijekova, izvršavanja školskih obaveza, određivanja vremena za igru ili izlaske, te praćenja izvršavanja zadanih obaveza poput pranja zubi ili pospremanja vlastitih stvari. Naravno, ako se dijete kod jednog roditelja posve raspusti, drugi će roditelj imati stalno teškoća u uspostavljanju odgojnih zadataka, što će mu stvarati probleme i remetiti roditeljsku ulogu.

Pored toga, roditelji znaju jako pogriješiti i time što pred djecom pokazuju ili ne uspjevaju prikriti vlastitu emocionalnu nestabilnost. Nekontrolirana emocionalna stanja roditelja jako plaše djecu, jer su djeci potrebni stabilni i zreli odrasli koji «čvrsto drže kormilo», izgledaju kao da će biti sve u redu, kao da znaju što rade i mogu izaći iz svega toga što se događa. Ako je roditelj izgubio kontrolu nad situacijom i samim sobom, djeca će biti posve izgubljena.

4. Koje su najčešće negativne poslijedice na dijete? Jesu li one neizbježne?

Djeca se povuku u sebe i sve osjećaje proživljavaju sami. To je jako štetno za njihov psihološki razoj. Naravno, ta je reakcija djece posve razumljiva, jer je jako teško biti između zaraćenih roditelja, čak i ako su oni naizgled pristojni jedno prema drugome. Djeca osjećaju i ono neizgovoreno, pa se zato često, da bi izbjegli probleme, zatvaraju u sebe, prešućuju stvari i lažu. Čine to najčešće jer se boje naljutiti roditelja, razočarati ga, rastužiti ili na neki drugi način uznemiriti. Razvod je teško iskustvo za djecu svih dobi, ali prolaziti razdvod roditelja sami u svojoj glavi posebno je teško iskustvo koje ostavlja posljedice ponekad i za cijeli život.

5. Postoji li razlika u načinu na koji djevojčice i dječaci reagiraju?

Ne bih rekla da postoji neka razlika samo ovisno o spolu. Više postoji razlika u karakteru djece, u smislu da dijete bira karakterno najprijemčljiviji način na koji se nosi sa situacijom. Na primjer, karakterno introvertno dijete biti će tiho i povučeno u svojoj sobi, te će svoju tugu i strah dijeliti s tek jednom osobom, ako takvu osobu ima u životu. Ekstrovertna djeca će tugu «liječiti» druženjima s puno druge djece, brojnim aktivnostima i čestim izbivanjima iz kuće.

Ponekad društvena očekivanja mogu usmjeravati reakciju djece ovisno o spolu, pa će tako dječaci manje plakati i biti agresivniji, a djevojčice više biti tužne i plakati. Srećom, to sve manje vidim. Grozno je djecu opterećivati zastarjelim društvenim pravilima, koja su još uz to i štetna.

6. Koja je kritična dob za doživjeti iskustvo razvoda roditelja?

Uobičajeno kritična razdoblja za loša životna iskustva, poput razvoda roditelja, su razdoblje do pete godine života i tinejdžerske godine. To je zato što se u tim razdobljima događa intenzivan razvoj mozga, tijekom kojega je mozak djeteta poput spužve, koja upija sve oko sebe. Tako će se okolnosti u kojima dijete živi kroz te godine snažno urezati u njegov mozak i utjecati na njega kroz čitav život. Ono što je naučeno u to vrijeme intenzivnog razvoja mozga teško se zaboravlja.

7. Koji je najbolji «aranžman» života za dijete?

Nema univerzalno najboljeg «aranžmana» života za dijete. Svaka je obiteljska situacija priča za sebe, i tu različitost je jako važno poštivati. Općenito gledajući, najbolji «aranžman» za dijete su sretni roditelji, koji imaju kapaciteta za dijete i ne bave se osvetama, pakostima i kritiziranjem drugog roditelja, nego djeci pokazuju da je u životu moguće i važno pronaći svoju sreću, čak i nakon što doživimo nesupjeh ili pogriješimo.

8. Što učiniti kada primijetimo da se dijete teško nosi sa situacijom?

Potrebno je potražiti pomoć psihologa ako roditelji kod djece uoče: probleme sa spavanjem ili promjene u hranjenju koje traju više od dva tjedna. Zatim, na potrebu za stručnjakom mogu ukazivati i: loša koncentracija, pad ocjena ili problemi u ponašanju u školi, korištenje droga ili alkohola, samoozljeđivanje, nekontrolirani napadi ljutnje i agresije ili povlačenje od obitelji.

Želite spriječiti nevjeru? Što pomaže?

1.  Naglašavanje ljubavi i brižnost – najučinkovitija ponašanja kojima se služe i muškarci i žene ona su u kojima se iskazuje međusobna ljubav, toplina, privrženost, brižnost i nježnost. To se odnosi na verbalno iskazivanje ljubavi, kao i na fizičko iskazivanje dodirom. Uključuje davanje komplimenata, ljubaznu komunikaciju i iskazivanje ljubavi izrazima poput »volim te«, »lijepo mi je s tobom«, »puno mi značiš« i slično, kao i pružanje pomoći partneru kada mu je ona potrebna. Izgleda da su pažnja, privrženost i uvažavanje partnera najbolji afrodizijaci kojima se možemo koristiti.

2.  Poboljšavanje fizičkog izgleda – i muškarci i žene kažu da briga o fizičkom izgledu povećava partnerovu usmjerenost na njih, a smanjuje usmjerenost na konkurenciju. To uključuje fizičko dotjerivanje i lijepo odijevanje, ali i održavanje zdrave tjelesne težine i povećanje tjelesne privlačnosti pomoću tjelovježbe i bavljenja sportom.

3.  Učiniti partnera da se osjeća posebno: nagrađivanje – posebno osmišljen dar ili neka sitna pažnja jako dobro djeluju i na muškarce i na žene. Pritom, žene posebno reagiraju na romantičnu gestu pažnje, kao što su izlasci na romantičnu večeru, odlasci na izlet ili kupovina jedinstvenih, pažljivo izabranih darova. Muškarci posebno dobro reagiraju na seksualnu, erotsku pažnju, ugađanje fizičkim kontaktima i ispunjavanjem seksualnih želja.

Želite spriječiti nevjeru? Što NE pomaže?

1.  Čuvanje partnera – ponašanja koja kontroliraju kretanje partnera i njegove aktivnosti. Uključuje aktivnosti kao što su: iznenadni pozivi partneru da bi se provjerilo gdje je i je li tamo gdje je rekao da će biti, iznenadni dolasci tamo gdje je partner rekao da će biti, pregledavanje partnerova mobitela i računala, pretraživanje njegovih stvari te stalno držanje uz partnera na društvenim okupljanjima.

2.  Sakrivanje partnera – sprječavanje prilika u kojima bi partner mogao nekoga upoznati ili se s nekim družiti. Držati partnera daleko od drugih u smislu neuključivanja partnera u društvene aktivnosti kako ne bi imao priliku upoznati nekoga tko može biti potencijalna prijetnja.

3.  Monopol nad partnerovim vremenom – provođenje sveg slobodnog vremena s partnerom kako on ne bi upoznao nekog drugog, inzistiranje na tome da partner ostane kod kuće i da ne izlazi nasamo.

4.  Prijetnja nevjerom – koketiranje i seksualizirano ponašanje prema drugima kako bi partner bio ljubomoran, pokazivanje interesa za druge, posvećivanje pažnje nekom drugom i izlasci s drugima radi izazivanja nesigurnosti i ljubomore partnera.

5.  Ljutnja i agresija prema koketnom partneru – prijetnja prekidom, ljutnja ili ignoriranje partnera koji koketira s drugima. Vikanje na partnera zbog koketiranja, prijetnje i fizičko kažnjavanje partnera također spadaju u ovu kategoriju, kao i ljutnja ako partner izlazi sam.

6.  Emocionalna manipulacija – plakanje, moljakanje i izazivanje krivnje kod partnera. Uključuje prijetnje samoubojstvom ili potpunim slomom ako partner bude iskazao interes prema nekoj drugoj osobi.

7.  Manipulacije obvezivanjem – uključuje naglašavanje potrebe za totalnom predanošću jedan drugome, manipulacije trudnoćom i prosidbom kako bi se partnera obvezalo na odnos.

8.  Ponižavanje konkurencije – isticanje mana drugih osoba. Uključuje i izmišljanje ili širenje tračeva o drugoj osobi, kao i naglašavanje loših namjera druge osobe.

9.  Pretjerano javno signaliziranje pripadanja – uključuje verbalne signale kao što su: upadljivo predstavljanje partnera kao dečka/muža ili djevojke/supruge, pričanje drugima o povezanosti između partnera te prepričavanje intimnih detalja, a isto tako i fizičke signale kao što su: hvatanje za ruku ili grljenje kada je prisutan i netko drugi, sjedenje uz partnera i općenito iskazivanje fizičke bliskosti kada su tu prisutni drugi koji se procjenjuju kao potencijalna prijetnja te označavanje pripadnosti pomoću predmeta i simbola, kao što su: isticanje prstena ili nekog drugog nakita, nošenje partnerove odjeće bez trenutačne potrebe, bezrazložno pokazivanje fotografija partnera...

10.  Nasilje – uključuje ruganje, ponižavanje i umanjivanje vrijednosti partnera pred drugima, poput prepričavanja uvredljivih priča o partneru kako se partner ne bi nikom drugom svidio te otvorene prijetnje i nasilje prema potencijalnim udvaračima, uključujući izravne prijetnje nasiljem, udaranje i razbijanje imovine koja pripada udvaraču.

Tipovi komunikacije

Komunikacija ispunjava osnovnu ljudsku potrebu: potrebu da budemo u kontaktu s drugim ljudima. U zatvorima, samice se koriste kao kazna jer sprječavaju ispunjavanje osnovnih ljudskih potreba.

Sve što činimo u životu zahtijeva komunikaciju. I osobni i profesionalni uspjeh često ovise o tome koliko dobro razumijemo druge i koliko dobro drugi mogu razumjeti ono što im želimo prenijeti komunikacijom.

S obzirom na to koliko je komunikacija važna, a i zato što se vještine komunikacije mogu naučiti, trebali bismo se puno više posvetiti upravo tome da naučimo kvalitetno komunicirati.

Komunikacija može biti:

• Verbalna
• Neverbalna

Verbalna komunikacija su riječi koje govorimo.

Neverbalna komunikacija se odnosi na sve druge načine na koje komuniciramo osim riječi. Na primjer: govor tijela, izraz lica, geste i ton glasa.

Da bismo poboljšali način na koji komuniciramo, a tako i odnose s drugim ljudima (pa onda i svoj uspjeh u životu), moramo učiti kako kvalitetno i verbalno i neverbalno komunicirati.

Još o komunikaciji: neverbalna komunikacija

Psihološka istraživanja nam govore da samo sedam posto emocionalnog značenja komuniciramo riječima. Oko 38 posto komuniciramo korištenjem tona glasa, a 55 posto emocionalne poruke komuniciramo neverbalnim znakovima, odnosno govorom tijela, gestama i izrazom lica.

Neverbalni su znakovi ti koji stvaraju značenje poruke koju prenosimo.

Dakle, osjećaje najviše komuniciraju neverbalne poruke.

Dobar dio onoga što šaljemo drugim ljudima kroz komunikaciju odnosi se na emocionalne informacije. Svoje osjećaje i reakcije ne temeljimo toliko na onome što druga osoba KAŽE koliko na onome što ona ČINI.

Stara poslovica kaže da djela govore više od riječi. Istraživanja to i potvrđuju. Kad ono što osoba govori nije usklađeno s onim što ona čini, svi ćemo prije povjerovati neverbalnim znakovima jer je njih teže "odglumiti" ili lagati. Istraživanja pokazuju kako u nastojanju da prepoznamo laže li nam druga osoba najviše koristimo/tumačimo neverbalne znakove.

Zbog neverbalne komunikacije mi ne možemo NE komunicirati

Možemo prestati govoriti, ali općenito nije moguće prestati slati neverbalne poruke. Sam pokušaj da maskiramo komunikaciju je poruka. Zamislite da gledate grupu ljudi koji igraju poker. Jedan od igrača normalno govori, a onda odjednom prestaje govoriti i lice mu izgleda "kao od kamena". Ta osoba nešto poručuje. Dobre karte ili jako loše karte to ne znamo sa sigurnošću, ali znamo da nešto pokušava sakriti. Dugi periodi šutnje za stolom za vrijeme obiteljskog ručka isto tako šalju jasnu poruku da nešto nije u redu.

Neverbalna komunikacija je usko povezana s verbalnom

Neverbalni znakovi zamjenjuju, naglašavaju ili poništavaju (u neskladu su) s verbalnom porukom. Na primjer, netko nas pita gdje je neka zgrada, a mi umjesto da riječima objasnimo, možemo i samo rukom pokazati prema njoj. Ili možemo prepričavati svoje uspjehe u ribolovu tako što ćemo rukama naglasiti nevjerojatnu veličinu ulovljene ribe. Ili možemo oduševljeno zahvaliti na rođendanskom poklonu dok naše lice odaje da to i nije baš neki pogodak. Sasvim sigurno mi i oblikujemo tijek razgovora neverbalnim znakovima kao što su podizanje kažiprsta, kimanje, podizanje obrva, približavanje tijelom ili promjena u kontaktu očima.

Svađe

Mnogi ljudi smatraju da su svađe i prepirke znak slabosti ili znak propadanja odnosa. Neki misle da dobar odnos karakterizira odsustvo svađa. Neki svjesno izbjegavaju svađanje i popuštaju drugim ljudima, samo da bi zadržali iluziju kako imaju dobre odnose. Međutim, svađe su normalni i neizostavni dio života. Dobri odnosi se od loših ne razlikuju po tome što u jednima ima svađe, a u drugima nema, već u načinu na koji se osobe svađaju, te kako iz svađe izađu.

Rješavanje nesuglasica u našim odnosima s drugim ljudima je vrlo važan dio života. Manje nesuglasice nam mogu pomoći kao vježba za one ozbiljnije, posebno u bliskim odnosima. Ako je svađa u skladu s nekim jednostavnim pravilima ponašanja, može zapravo na više načina doprinijeti kvaliteti i dugovječnosti odnosa.

Sve ovo ne znači da su svađe nešto čemu treba težiti, ali istraživanja ne govore u prilog ideji da oni odnosi u kojima ima svađa propadaju. Zapravo isto toliko odnosa propada zbog obuzdavanja i poricanja neslaganja, koliko i zbog otvorenih sukoba.

Neka vas ne zabrinjava ako se ponekad svađate s bliskim ljudima: to nije ono što će odlučiti o stabilnosti i kvaliteti odnosa. O tome odlučuje način na koji se svađate, kako se odnosite prema svađi kad jednom krene svojim tijekom i kako iz nje izađete.

Tri najznačajnije stvari koje sretni parovi rade

Dr. sc. Guy Winch, jedan od vodećih svjetskih bračnih psihoterapeuta, utvrdio je da se sretni parovi razlikuju od nesretnih po tri ključne stvari koje njeguju. To su:

1. Empatija

Kada smo dugo u nekom odnosu skloni smo već unaprijed pretpostavljati što druga osoba misli ili osjeća. Takvo vjerovanje, da možemo "čitati misli druge osobe", pogrešno je i štetno, što odavno pokazuju brojna istraživanja. Empatija je sposobnost razumijevanja osjećaja i psiholoških doživljaja drugih. Ona znači osjetiti kako stvari izgledaju iz perspektive druge osobe, kao da smo „u njezinim cipelama“. Empatija je bitna vještina u međuljudskim odnosima općenito i oni koji je njeguju, imaju kvalitetnije odnose s drugim ljudima. 

2. Emocionalno prihvaćanje

Emocionalno prihvaćanje je nešto za čim žudi svaki čovjek. Svi želimo osjećati da smo prihvaćeni, a posebno nam je to važno pred onima pred kojima smo se emocionalno ogolili, otkrili, pokazali. Kad smo uzrujani, ranjeni, ljuti ili frustrirani želimo da druga osoba shvati kako se osjećamo, da uhvati smisao našega emocionalnog stanja i pokaže prihvaćanje. Prihvaćanje emocija druge osobe vrlo je često magična komponenta, koja trenutačno smanjuje intenzitet osjećaja i olakšava komunikaciju.

Empatija i emocionalno prihvaćanje tijesno su povezani.

3. Ljubaznost i uvažavanje

Parovi u dugotrajnim vezama jako potcjenjuju važnost ljubaznosti u komunikaciji i malih gesta uvažavanja prema partneru. Topla poruka, ton kojim se javimo na telefon, priprema omiljenog jela, zagrljaj – sve su to male dnevne stvari koje zaboravimo njegovati kroz vrijeme, a koje daju odnosu toplinu i pozitivnost te smanjuju tenzije i stres. Sretni parovi bez iznimke njeguju ovu važnu komponentu.  

Ljutnja i agresija – je li to isto?

Ljutnja je neizostavni dio našeg emocionalnog i socijalnog svijeta. Tijekom dana ulazimo u interakcije s različitim ljudima od kojih neke nisu ugodne. Povremeno se ljudi prema nama ponašaju nepravedno, uvrijede nas, iritiraju nas. Ponekad nam čak prijete i napadnu nas.

Ljutnja je normalna, ljudska, emocionalna reakcija koju doživljavaju svi ljudi, bez obzira na dob. Naime, ljutnja je jedna od emocija koje se javljaju unutar prvih nekoliko mjeseci života, što znači da od vrlo rane dobi svi ponekad osjećamo ljutnju.

Ljutnja se općenito smatra negativnom emocijom jer je njezino doživljavanje neugodno. Zato većina ljudi smatra da ne bi trebali osjećati ljutnju, i ne voli biti predmetom ljutnje drugih.

Zašto je to tako?

Prvenstveno zato što ljudi vrlo često miješaju termine ljutnja i agresivnost, a često ih i zamjenjuju. Međutim, razlika između ova dva koncepta vrlo je bitna.

Ljutnja je doživljaj koji se javlja kao reakcija na zamišljenu ili stvarnu nepravdu, bol ili frustraciju. Ljutnja nam pomaže da upoznamo sami sebe. Ona nam pokazuje što nam je važno, jer samo ono što nam je važno će izazvati našu reakciju. Isto nam tako pokazuje što mi osobno doživljavamo kao nepravdu. Ljutnja nas i pokreće. Ona priprema tijelo za konkretnu akciju kroz nutarnje procese koji tijelu daju brzinu, okretnost, spretnost, energiju i snagu potrebnu za reagiranje. Bez tih procesa ne bismo se pokrenuli i rješavali brojne probleme u našem životu. Ljutnja, upravo zbog toga što može biti vrlo snažna, zahtijeva intenzivno i hitno bavljenje problemom i na taj način potiče promjene i komunikaciju. Dakle, ljutnja sama po sebi nije zapravo negativna. Problemi nastaju zbog NAČINA na koje svoju ljutnju izražavamo.

Agresivnost (verbalna ili fizička) je jedan mogući set ponašanja koje koristimo kada smo ljuti, a usmjeren je na izazivanje štete, osvetu ili općenito na nanošenje boli.

Agresija je povezana s nasiljem, kriminalom, zlostavljanjem u obitelji, razvodom braka, nesređenim međuljudskim odnosima, lošijim obavljanjem posla, lošijim zdravljem (glavobolje, visoki tlak, srčani udar...), emocionalnim poremećajima itd.

Agresija kao pogrešni odgovor na osjećaj ljutnje postaje sve veći problem u društvu. Zabrinjavajuće su stope kriminala, ubojstava, zlostavljanja u obitelji, silovanja. Čak i u krugu obitelji – tamo gdje bismo trebali imati svoj mali zaklon, sigurno mjesto – i tamo je previše nasilja. Već i mala djeca pokazuju agresivno ponašanje. Agresivna djeca obično dolaze iz "razbijenih", agresivnih, nasilnih domova. U sklopu jednog psihološkog istraživanja, 69 posto muškaraca i 56 posto žena izjavilo je da bi - kad bi mogli bez ikakvih posljedica - pritisnulo  tajni gumb kojim bi eliminirali svaku osobu koju požele eliminirati!

Možemo li kontrolirati svoju ljutnju tako da je ne izrazimo kroz agresiju ?

Osjećati ljutnju je normalno i to se događa svim ljudima. Ljutnja je snažna emocija i nije ju lako kontrolirati, pogotovo ako nas tome nitko nije naučio, ili nas je naučio krivo. Međutim, možemo naučiti dobre, korisne načine kako se nositi s osjećajem ljutnje, koji neće škoditi ni nama niti ljudima oko nas.

Osjećaj ljutnje nikada nije opravdanje za agresiju. Učeći kontrolirati ljutnju izbjegavamo to da ljutnja počne kontrolirati nas i naš život.

Ako nismo naučili kako se nositi na konstruktivan način s ljutnjom vjerojatno je da ćemo upasti u jednu od dvije poznate kategorije :

GUTAČI ili EKSPLOZIVCI

Gutači se nisu riješili ljutnje, oni su je potisnuli i zapravo su opasni pretis lonac koji bi kad-tad mogao eksplodirati.

Eksplozivci su oni kod kojih je osjećaj ljutnje čvrsto povezan s agresivnim ponašanjem. To ostavlja malo vremena za razmišljanje o izbjegavanju agresije – lavina jednostavno krene i poruši sve pred sobom.

Laganje

Laganje je prilično raširena pojava i ljudi su, kazuju istraživanja, prilično vješti u tome. I to nije sve: većina laži koje u životu kažemo nikada ne bude otkrivena! Procjenjuje se da se u prosjeku čovjek "izvuče" s više od 95 posto laži koje je izrekao!

Laganje je vještina koju naučimo vrlo rano u životu. Već nakon treće godine života djeca mogu razlikovati maštu od realnosti, razvijaju savjest i mogu izmisliti laž da bi izbjegli kaznu ili neodobravanje od strane roditelja. Laganje da bi se izbjeglo kažnjavanje je već prilično uobičajeno za petogodišnjake. Iako bi većina roditelja rekla da svoju djecu "čitaju lako, kao otvorenu knjigu", istraživanja ne potvrđuju taj osjećaj. Naime, pokazuje se da roditelji nisu baš precizni u prepoznavanju laži kod svoje djece, bez obzira na njihovu dob. Zanimljivo je pritom da, iako djeca s lakoćom, bez poduke i vrlo rano u životu savladaju vještinu laganja da bi prikrili svoje greške, laganje da bi se zaštitilo drugu osobu (npr., "Reci baki da ti se sviđa džemper koji ti je poklonila") uče teže, s puno više uputa i duže im treba da to usvoje.

Ipak, živimo u svijetu u kojem je jedno važno moralno načelo NE lagati. I zaista, kako bi bilo živjeti u svijetu u kojem govoriti istinu nije uobičajena praksa? U takvom svijetu ne bismo mogli vjerovati nikome i ničemu što nam kažu ili što pročitamo. Mi zapravo jako profitiramo živeći u svijetu u kojem postoji puno povjerenja, u svijetu u kojem je praksa govorenja istine raširena. Zapravo sve važne stvari koje želimo učiniti u životu temelje se na povjerenju. Zašto onda ljudi lažu? Osnovni razlozi mogu se grupirati u nekoliko kategorija:

1. Iz straha od kazne ili posljedica.
2. Da bi "sačuvali obraz", postali ili ostali prihvaćeni.
3. Da bi izbjegli neugodnosti ili svađe.
4. Da bi usmjerili socijalne interakcije: da bi poboljšali odnose ili smanjili interakciju.
5. Da bi povećali moć, dobili privilegije, novac ili divljenje.
6. Da bi pomogli nekom drugom.

Istraživanja pokazuju da je 76 posto laži izrečeno da bi osoba koja laže imala dobrobit od toga, dok je 24 posto laži izrečeno da bi druga osoba imala dobrobit od toga, ili da bi se nekome drugome pomoglo.

Kako poboljšati verbalnu komunikaciju?

Priroda nam je dala jedan jezik i dva uha tako da bismo mogli slušati dvostruko više nego pričati. Epiktet, grčki filozof

Prvo pravilo dobre komunikacije je naučiti SLUŠATI.

Često ne slušamo ili površno slušamo druge ljude. Dok druga osoba govori mi smo zaokupljeni razmišljanjem o sebi, o tome što ćemo reći, o tome što nam se dogodilo...

Ponekad slušamo pažljivo i čujemo riječi, ali ne uspijevamo razumjeti osjećaje koje nam druga osoba komunicira. Pravo slušanje je puno više od toga da točno čujemo riječi druge osobe. S obzirom na to da ljudi ponekad osjećaju kako moraju biti na oprezu da ne bi bili povrijeđeni, govore stvari na oprezan ili indirektan način. Ili izgovore toliko riječi da više ne znamo što je važno, a što nije. Ili ne znaju ni sami što osjećaju, pa ne znaju ni kako to prenijeti u riječi. Zato za pravo slušanje često trebamo uložiti napor i koncentraciju kako bismo shvatili pravu poruku.

Kako poboljšati komunikaciju?

• Budite pažljivi i koncentrirani kada vam netko govori. Slušajte s empatijom. Empatija je sposobnost da razumijemo osjećaje, misli i vjerovanja druge osobe. Emocionalno prihvaćanje, usko povezano s empatijom, znači da, nakon što empatijom shvatimo kako se druga osoba osjeća, možemo i prihvatiti da se tako osjeća ili razmišlja, bez obzira na to slažemo li se s njom ili ne. Nastojte vidjeti stvari iz perspektive druge osobe, iz "njenih cipela", prihvaćajući ono što čujete, umjesto da pokušavate "popraviti stvari i riješiti problem".
• Budite znatiželjni. Teško je biti dobar slušač ako niste zainteresirani za drugog čovjeka.
• Slobodno postavljate pitanja kako biste provjerili jeste li dobro razumjeli i popunili "rupe" koje vam nedostaju. Provjerite jeste li dobro razumjeli ono što čujete.
• Dajte si vremena da saslušate, osjetite što se događa, razjasnite sliku i oblikujete odgovor. Dobra komunikacija zahtijeva vrijeme i ne može se "obaviti" na brzinu.
• Dobra komunikacija zahtijeva i "dobro" okruženje. Ne gledajte televiziju dok s nekim razgovarate. Nećete moći s pažnjom slušati ako već radite nešto drugo. Radije zamolite osobu da razgovarate u neko drugo vrijeme, kada ćete se moći usmjeriti na slušanje.
• Pratite vlastite i navike slušanja (ili ne-slušanja) drugih ljudi. Razmislite o ljudima s kojima ste u životu jako voljeli razgovarati i osjećali se shvaćeno. Kakav je osjećaj kada vas netko zaista sluša, a kakav je kada vidite da vas druga osoba ne sluša? Napravite popis onih ponašanja koje primjećujete na drugima, a koje ukazuju na to da druga osoba ne sluša. Zatim razmislite o sebi. Pokazujete li i Vi neka od tih ponašanja s popisa? Napravite popis onih ponašanja koje želite promijeniti. Isto tako priznajte sebi ona dobra ponašanja koja imate i koja vam pomažu da bolje slušate druge ljude.
• Govorite – komunikacija počinje s vama. Preuzmite odgovornost i započnite komunikaciju, nemojte čekati i očekivati da će to učiniti druga osoba.
• Ne sakrivajte se iza poruka na mobitelu i raznih oblika online komunikacije. Dobra komunikacija, posebno o važnim temama, zahtijeva puno više od onoga što možemo izraziti pisanom porukom. Vrlo često možemo krivo protumačiti takvu komunikaciju jer ne vidimo lice osobe, njezinu neverbalnu komunikaciju, a ni u kojim okolnostima komunikacija nastaje.
• Komunicirajte vlastite misli i osjećaje. Često nam se dogodi da zaboravimo opisati drugoj osobi kako se osjećamo, pretpostavljajući da je to očito.
• Budite direktni, ali blagi. Pokušajte što jasnije reći što želite ali pritom nemojte zaboraviti da je temelj svake dobre komunikacije poštovanje i ljubaznost.
• Ne šaljite miješane poruke. ("Nije mi ništa").
• Povratna informacija nije prerušena kritika.
• Uvijek dajte priliku drugoj osobi da govori. Komunikacija je proces u kojem obje strane moraju sudjelovati, povremeno kao slušač, a povremeno kao govornik. Monolog nije komunikacija.
• Ne dopustite stresu da govori umjesto vas. Ako ste jako uzrujani ne možete dobro komunicirati. Uzmite stanku, smirite se i vratite u dijalog kada budete spremni.
• Naglasak stavljajte na bitne stvari, a ne na trivijalnosti. Ne možete raspravljati o svemu i svačemu odjednom. Držite fokus na onome što Vam je prioritet.
• Ostavite prostora drugoj osobi da se popravi, ohrabrujte rast.
• Vjerujte da je dobra komunikacija moguća.

Ne zaboravite

Deset riječi i fraza koje bi bilo lijepo redovito koristiti prema onima koje volimo:

• HVALA TI (zahvalite za pažnju, brigu i pomoć drugih)
• MOLIM TE (iskazujte poštovanje)
• BRAVO (pohvalite)
• MOGU LI TI POMOĆI (ne čekajte da vas se pita, ponudite sami pomoć)
• TO JE STVARNO LIJEPO (primjećujte pozitivno)
• OPROSTI (ponekad i nenamjerno povrijedimo nekoga; ako želite uvijek biti u pravu - živite sami)
• PRIČAJ MI O TOME (pokažite zainteresiranost)
• MOŽE ZAGRLJAJ? (ne zaboravite na važnost dodira)
• AJMO ZAJEDNO (družite se, nudite drugima priliku da im posvetite svoje vrijeme)
• VOLIM TE (ne pretpostavite da druga osoba to zna, recite joj).

Kako biti ljut, a ne biti agresivan?

Svatko može biti ljut. To je lako. Ali biti ljut na pravu osobu, do pravog stupnja, u pravo vrijeme, s pravim razlogom i na pravi način – to nije lako. Aristotel

1. Izbjegavajte, ako možete, situacije u kojima ste bili agresivni. Zabilježite i zapamtite što je to što Vas može "izbaciti iz takta" i kako obično reagirate kad vam se "smrači pred očima". Zatim se zapitajte jeste li mogli reagirati drugačije u tim situacijama i kakve je posljedice imala agresija za Vas, za drugu osobu i za odnos.
2. Smanjite količinu bijesa tako što ćete se na vrijeme maknuti iz situacije, zatražiti stanku ili "time-out" da biste se smirili te da ne biste pribjegli agresiji.
3. Razmišljajte o nepovoljnim učincima agresivnog ponašanja. Kažite sebi: "Nije to toliko važno da bi oko toga postao nasilan". Agresija ruši i ostavlja za sobom samo pustoš.
4. Razmislite o tome što se događa i probajte shvatiti motive ili stajališta drugih ljudi. Većina ljudi nas ne pokušava namjerno uvrijediti nego govore o sebi i problemima koje imaju. Sretan i zadovoljan čovjek je smiren i nema razloga napadati ili vrijeđati.
5. Trenirajte empatiju i toleranciju za ljudske slabosti. Ponašajte se prema drugima onako kako želite da se drugi ponašaju prema Vama.
6. Slušajte druge ljude. Slušajte s pažnjom. Često se naljutimo jer smo pogrešno shvatili namjeru ili riječi druge osobe.
7. Učite razgovarati o svojim osjećajima. Učite koristi riječi umjesto uvreda ili šake. Učite kako riječima iskazati kritiku, nezadovoljstvo, frustraciju, ljutnju ili razočaranje. Ako ne znate kako, potražite pomoć bliskih ljudi ili stručnjaka.
8. Naučite pregovarati. Rješenje mnogih problema je u kompromisu, a ne u nasilnom istjerivanju vlastite volje.
9. Družite se s ljudima koji su smireni i koji nisu skloni agresivnim ispadima. Ukoliko ste okruženi ljudima koji su agresivni postoji mogućnost da ćete i sami postati agresivni. Birajte prijatelje pažljivo.
10. Objasnite sebe i pokušajte razumjeti druge ljude. Ako imate težak dan i to kažete osobi s kojom razgovarate, Vaša će se nervoza pripisati teškom danu, a ne nepoštovanju i bezobrazluku. Isto tako, ako je netko prema Vama nervozan, probajte prvo pomisliti na to da je ta osoba imala težak dan ili neki drugi problem, a ne da Vas samo pokušava uvrijediti.
11. Ne maštajte o osveti i nemojte biti zaokupljeni situacijom ili osobom koja Vas je naljutila. Pretjerano razmišljanje o tome može samo povećati Vaš bijes.
12. Radite na povećanju samopoštovanja. Što je čovjek samopouzdaniji to će ga manje pogađati kritike ili odbacivanje drugih ljudi. Što se manje osjećamo povrijeđeno to ćemo manje biti ljuti. Samopouzdana osoba prihvaća sebe pa je tako i tolerantnija prema drugima i bolje prihvaća druge ljude.
13. Učite opraštati. Opraštate zbog sebe, ne zbog osobe koja Vas je povrijedila. Oprostiti znači prestati mrziti i prestati biti zarobljen bijesom prema drugoj osobi. Oprostiti ne znači zaboraviti, ne znači reći da druga osoba nije pogriješila i nije dopuštenje da se uvreda ili nanesena bol može ponoviti.

Ugodi mi s lažima?

Čuti istinu nije uvijek ugodno ili lako. Zapravo, među najbolnijim postupcima kojima možemo povrijediti druge najčešće nije laž, nego upravo kazivanje istine. To se može dobro vidjeti upravo u bliskim odnosima. Na primjer, tko bi od nas želio čuti od partnera neku od sljedećih izjava:

Nisi više atraktivna kao što si nekada bila.

Ponekad mislim na nekog drugog dok vodimo ljubav.

Ponekad se pitam trebamo li ostati zajedno.

Privlači me tvoj prijatelj.

Ono što je važno jest upravo to da nas laganje o ovakvim ili sličnim temama čini zadovoljnijima i bliskijima partneru, te da nitko od nas ne želi od partnera/partnerice čuti ovako bolne izjave. Dok god nismo svjesni da partner nešto taji, osjećamo se dobro. Nitko ne bi mogao izdržati da čuje baš sve što partner/partnerica misli.

S druge strane, ponekad baš kada želimo povrijediti partnera/partnericu, kažemo ono što stvarno mislimo. Svatko tko je prošao razvod dobro zna kako to izgleda. Kada ljudi nisu više zainteresirani za to da sačuvaju odnos, istina izlazi na vidjelo i pogađa snažno i precizno kao strijela.

Ljubomora

Ljubomora je u ljubavnom odnosu kao sol u hrani. Sasvim mala količina može poboljšati okus, ali prevelika količina uništava užitak i pod određenim okolnostima može ugroziti život. Maya Angelou

Ljubomora je kompleksna i neugodna emocionalna reakcija koju smo svi ponekad u životu osjetili. U osnovi ljubomore nalazi se strah: strah od napuštanja, strah od gubitka ljubavi, strah od gubitka časti, strah od sramoćenja, neriješeni strahovi ili bolna iskustva iz prošlosti, strah da nismo "dovoljno" dobri, lijepi, pametni, bogati... Ovi strahovi, jednako kao i ljubomora, ne moraju biti realni da bi izazvali bolnu reakciju.

Koliko je ljubomora raširena govori podatak da se najmanje trećina ljudi koji se javljaju po psihološku pomoć u vezi bračnih problema javljaju upravo zbog problema s ljubomorom.

Što se tiče intenziteta ljubomore većina se ljudi nalazi negdje između dva ekstrema: ponekad osjećaju ljubomoru ali ih ona ne izjeda. Većina kaže da snažna ljubomora traje par dana i da je rijetka, te da mogu sebe kontrolirati da budu ljubomorni do određene granice i tako zaustaviti ekstremne reakcije.

Neke situacije očekivano izazivaju osjećaj ljubomore, i normalno je očekivati takav osjećaj kao reakciju na te situacije. Za većinu ljudi, na primjer, okidač za intenzivnu ljubomoru je otkriće da je njihov partner imao tajnu vezu, dok neki manji događaj, kao pogled partnera na atraktivnu osobu, obično ne izaziva snažnu reakciju kod većine ljudi.

Istraživanja su pokazala da smo najljubomorniji kada je rival osoba koju poznajemo i zavidimo joj. Najslabiju reakciju imamo kada je rival netko koga ne poznamo i o kome imamo loše mišljenje. Ako je partner već bio nevjeran u prošlosti, ili smo i sami bili nevjerni, vjerojatnije je da ćemo osjećati intenzivniju ljubomoru i sebe opisivati kao "ljubomornu osobu".

Usamljeni ili sami – je li to isto?

Samoća je stvar izbora. Osoba izabire vrijeme koje želi provesti sama i osjeća se dobro. Važno je da neko vrijeme u danu provedemo sami sa sobom, bez drugih ljudi. Biti sam, razmisliti o danu koji je prošao, usredotočiti se na razumijevanje sebe i vlastitih potreba. Mnogi ljudi govore o tome da uživaju u trenucima ili vremenu provedenom u samoći.

Usamljenost je osjećaj da smo sami i da smo žalosni zbog toga. Želimo kontakte s drugim ljudima ali nismo u stanju imati ih. Pritom je sasvim moguće i da smo zaista izolirani ali i da smo okruženi ljudima, a osjećamo se sami. Dobro je poznato da je biti u vezi ili braku i nemati dobar kontakt s partnerom često teže nego biti sam.

Svi se ponekad osjećamo usamljeno. Kada usamljenost postane prečesta, ona postaje problem. Oko 20 posto ljudi izvještava o tome da se osjećaju usamljeno veći dio vremena.

Zašto smo usamljeni? Evo nekih najčešćih razloga:

• Prekinuli smo vezu ili se razveli
• Imamo osjećaj da nismo potrebni drugima ili da smo drugačiji od drugih
• Agresivni smo i time odbijamo ljude od sebe
• Osjećamo da nas drugi ljudi ne razumiju
• Okolnosti nas prisiljavaju da budemo sami
• Nedavno smo se preselili ili promijenili posao ili školu
• Imamo neobično veliku potrebu za bliskošću pa osjećamo preveliku razliku između onoga što želimo i onoga što imamo u odnosima s drugim ljudima
• Imamo povijest loših odnosa u djetinjstvu, u obitelji
• Sramežljivi smo
• Nemamo razvijene socijalne vještine
• Imamo nisko samopoštovanje
• Ne znamo kako ostvariti bliskost i otvoriti se prema drugim ljudima
• Provodimo previše vremena pred TV-om ili kompjutorom bez kontakta s drugim ljudima

I društvo, koje promiče natjecateljski duh i neovisnost te pogrešna očekivanja da će ljubavni odnos popuniti sve naše praznine i zadovoljiti sve naše potrebe, pridonosi osjećaju usamljenosti. Moderno društvo diktira da se uspjehom smatra imati "najboljeg prijatelja" u dobi od 7 do 13 godina, dečka ili djevojku u dobi od otprilike 13 do 25 i bračnog druga od te dobi nadalje. Zapravo nas društvo u kojem živimo ohrabruje u ideji da će ljubavni odnos i brak riješiti sve naše probleme. Tako se onda vjenčamo i uništimo odnos, očekujući nemoguće od njega. Ostavili smo obitelj i prijatelje, partner nije ispunio naša očekivanja, izgubili smo svoje snove i ne znamo kako sami sebe razumjeti i zadovoljavati vlastite potrebe.

Usamljenost je pasivno stanje. Opstaje upravo zato što se nadamo da će proći i ne činimo ništa da bismo to promijenili.

Kako razumjeti neverbalne znakove?

Neverbalni znakovi su najčešće istovremeni i teško ih je pratiti.

Dok gledate nekoga u oči, možda će vam promaknuti nešto značajno u pokretu ruke. Sve se događa odjednom pa je zbog toga teško, a vrlo često i zbunjujuće, pokušavati pratiti sve odjednom. Većina ljudi to ne čini, bar ne svjesno. To ima dobre i loše strane. Zbog toga što interpretiramo neverbalne znakove podsvjesno (na način da zapravo ne znamo točno reći što smo vidjeli, ali smo stekli određeni dojam) taj bi dojam mogao biti prilično točan. S druge strane, teško nam je razumjeti točno zašto smo stekli neki dojam o toj osobi, pa smo onda i skloni takav dojam zanemariti.

Neverbalni znakovi su određeni kulturom

Pokazuje se da se ljudi u svim kulturama smiješe kada su sretni i mršte kada su nesretni. Još neke geste su univerzalne, ali jedan dio neverbalnih znakova ipak se znatno razlikuje od kulture do kulture. Na primjer, podizanje palca u nekim kulturama je znak pozitivnih osjećaja, dok u je u nekim drugim kulturama uvredljiv.

Kako onda čitati neverbalne znakove?

• Općenito, mi se primičemo osobama i stvarima koje nam se sviđaju, a odmičemo se od onoga što nam se ne sviđa. Znači, svi neverbalni znakovi koji nas primiču, naginju ili otvaraju prema drugoj osobi komuniciraju pozitivne osjećaje. To uključuje kontakt očima, naginjanje prema drugoj osobi, osmjeh, dodir.
• Kad smo zainteresirani za komunikaciju s drugom osobom aktivniji smo, pokretljiviji. Monoton, jednoličan ton glasa i vrlo malo tjelesnog pokreta ukazuju na nedostatak interesa. Interes se iskazuje kroz znakove kao što su kontakt očima, promjene u intonaciji glasa, izražajnije izraze lica, naginjanje prema drugoj osobi, pokret općenito.
• Uvijek proučite i kontekst, a ne samo neverbalne znakove. Nemojte pokušavati čitati samo neverbalne znakove, bez uzimanja u obzir verbalne komunikacije, te fizičkog i emocionalnog konteksta. Na primjer, nečije ruke mogu biti prekrižene na prsima samo zbog toga što je u sobi hladno, a ne zato što se ta osoba zatvara prema nama.
• Tražite grupe znakova. Ako su prekrižene ruke na prsima praćene skretanjem pogleda i jednoličnim tonom glasa to nam već šalje jednu cjelovitu informaciju.
• Precizniji smo u čitanju neverbalnih znakova onih ljudi koje poznajemo. Promjene u ponašanju su vrlo često uočljivi znakovi. Na primjer, imamo iskustvo da neka osoba obično zaplače kada dobije poklon koji joj se sviđa, pa učimo da suze kod nje u toj situaciji izražavaju radost i ganuće, i taj obrazac pamtimo.
• Provjeravajte svoje zaključke. Na primjer, dođete kući i objavite svom partneru da su vam ponudili bolji posao u firmi u kojoj radite. Kažete to i vaš partner zašuti. Umjesto da pretpostavite kako je uzrujan, radije upitajte: "Znači li ova šutnja da ti se ne sviđa ta ponuda?" Možda otkrijete da je jednostavno ostao začuđen zbog takve vaše prilike, ili da je šutljiv zbog nekog problema koji nema veze s Vama.

Nemojte zaboraviti da vi nastojite razumjeti opažano ponašanje, a ne čitati misli.

Kako graditi kvalitetan ljubavni odnos?

1. Shvatite odnos kao najvažniji životni projekt, jer ljubav daje boju svemu drugome u našem životu. Razmišljajte, razgovarajte, planirajte, ulažite trud i napor, ulažite vrijeme i gledajte na poteškoće kao na povratnu informaciju.
2. Ne budite pretjerano kritični. Pustite partnera/partnericu na miru. On/ona nikada neće biti savršen-a, kao što nećete ni vi.
3. Ne zaboravite biti jedno drugom prijatelji. Dobar prijatelj nas hrabri, smije se s nama, uz nas je kad nitko drugi nije, hvali nas, odan nam je bez obzira na sve drugo u životu što se događa i žrtvuje se za nas i naše potrebe.
4. Njegujte one aspekte odnosa koji vas kao par razlikuju od prijateljskog odnosa: senzualnost, romantičnost, zajedničke male proslave uz maženje, dodir i seksualnost u svim njenim aspektima.
5. Okanite se misli da onaj pravi/ona prava čeka iza ugla. Ne postoji savršen odnos ili odnos koji neće od vas samih zahtijevati namjerno ulaganje truda i napora.

Govor tijela - konkretni znakovi

Osmijeh - Jedan od uočljivih znakova ugode jest osmijeh – ako nije iskren oko očiju nećete vidjeti naboranu kožu.

Obrve - Uzdignute obrve najčešće su znak neugode, brige, iznenađenja ili straha.

Glas – Ako se tijekom komunikacije ton glasa osobe povisuje i snižava ona je vjerojatno zainteresirana za ono o čemu se razgovara.

Oči – Kontakt očima, osobito ako je duži, odražava interes druge osobe za nas, no i pozitivan i negativan. Dugi pogled neznanca može biti prijetnja, ili – ako je riječ o potencijalnom partneru/partnerici – i znak zanimanja. U nastojanju da prikriju potrebu izbjegavanja pogleda, kada ljudi lažu često ne miču pogled i/ili uopće ne trepću.

Vilica, obrve – Na stres ukazuje stegnuta vilica, ukočeno držanje i namrštene obrve.

Noge i ruke – Prekrižene noge i/ili ruke obično su znak otpora i teškoća u komunikaciji. Osoba na taj način daje na znanje da je „zatvorena“ za ono o čemu se govori. Stalni pokreti nogom ili rukom (drmanje, lupkanje i sl.) ukazuju na tjeskobu, te na uzrujanost.

Oponašanje – Ako druga osoba oponaša vaše pokrete konverzacija ide u pozitivnom smjeru. Oponašamo onda kad smo uspostavili emocionalnu vezu sa sugovornikom.

Položaj tijela – Otvoren položaj tijela signalizira osjećaj samopouzdanja, ugode i postignuća. Suprotan, zatvoren položaj tijela – kad je osoba pognuta ili se obgrli rukama – ukazuje na stres.

Važno!
Imajte na umu kako je za pravilno tumačenje govora tijela druge osobe važno uzeti u obzir kontekst zbivanja. Jer, primjerice, prekrižene noge jesu obično znak otpora i nespremnosti za komunikaciju te loš znak kod sklapanja posla, ali mogu biti i pozitivan znak – oponašanje koje ukazuje da se osoba osobi sviđa. Isto tako, prekrižene ruke nisu uvijek znak zatvorenosti, možda je osobi naprosto hladno ili stolac nema naslone za ruku.

Tipovi svađalica

Duga svađa znak je da su obje strane u krivu. Voltaire

 1. Ubojica karaktera

Ako se svađate tako da odmah napuštate temu svađe i umjesto toga napadate osobu s kojom se svađate, to svakako nije dobro. Na primjer: "Ne slažem se s time što govoriš, ti si uvijek tako sebičan i bezobrazan. Zapravo si ti jedan sebičnjak."

2. Uragan

Ako kada se naljutite tako jako eksplodirate i toliko ste opaki da iza sebe ostavljate samo pustoš, to sigurno ubija odnos s drugom osobom.

3. Pretis lonac

Ako se počnete svađati pa onda tijekom svađe odustanete (Da, da, dobro, kako god ti hoćeš…), tada zapravo samo pospremite gorčinu i izvadite je u sljedećoj svađi, destruktivni ste i zacijelo Vam se događa da pretjerano reagirate jer u sebi imate nagomilane gorčine i bijesa. To izgleda kao da krenete ubijati komarca puškom. Takva reakcija je nesrazmjerna i neprimjerena, pogotovo iz perspektive druge osobe ("komarca"). Zapravo ste pretis lonac sa začepljenim ventilom jer ste se tijekom svađe radije ugrizli za jezik nego primjereno i odlučno zauzeli za sebe. Taj nagomilani bijes mora na kraju negdje izaći, a kada počne izlaziti tada zvučite kao netko tko je poludio zbog trivijalne i beznačajne stvari.

4. Izbacivač

Ako mislite da je dobro ravnati se prema onoj "Što na umu, to na drumu", odnosno da biste trebali moći u odnosu s bliskim ljudima izbaciti sve iz sebe, sve što vam leži na duši, svaki osjećaj i misao koji vam padnu na um, vjerojatno nećete postići baš dobre rezultate. Svi mi imamo iskustvo da smo uzrujani izgovorili nešto što se u nekom trenutku činilo kao prava ideja. Kasnije, kada smo se smirili, shvatimo da te misli nismo trebali izgovoriti iz nekoliko važnih razloga, od kojih je najmanje važan taj da tako uopće ne mislimo. Dobar je osjećaj izbaciti bijes iz sebe i osjećati se nadmoćno, ali od toga nema nikakve koristi, a može nanijeti odnosu štetu koja ponekad može biti trajna. Izbacivanje bijesa iz sebe ne mora biti samo verbalno. Zalupiti drugoj osobi vrata u lice, proliti joj piće u lice, poklopiti slušalicu ili demonstrativno izletjeti van iz prostorije, mogu biti jednako loše poruke.

5. Mrgud

Ako se nakon sukoba ne možete prestati mrgoditi na drugu osobu i početi obnavljati odnos, isto ne postupate dobro. Zapravo, kvalitetno se svađati znači dovesti u ravnotežu sebe i dopustiti drugoj osobi da učini to isto. 

Kako prepoznati laž?

Ljudi se razlikuju po sposobnosti prepoznavanja laži. Većina ljudi zapravo nije uopće vješta u prepoznavanju laži. Istraživanja pokazuju da oni koji su usmjereni na otkrivanje laži nisu bolji u tome od onih koji nisu usmjereni na to. Mlađi nešto bolje prepoznaju laž od starijih, a žene od muškaraca. Posebno je interesantno da se sposobnost prepoznavanja laži smanjuje što su ljudi bliskiji. Žene su pritom sklonije tome da povjeruju u laž partnera nego što su to muškarci.

Znakovi laganja

Ovi znakovi nisu siguran pokazatelj da netko laže. Što ih je više i što su intenzivniji to je više razloga za sumnju.

VERBALNI ZNAKOVI

• Korištenje izraza kao "da ti kažem iskreno", "najiskrenije rečeno", "vjeruj mi" i slično", kako bi se uvjerilo druge da osoba govori istinu.
• Korištenje punog oblika rečenice umjesto uobičajenog govornog skraćivanja.
• Pretjerano poricanje laganja, korištenje rečenica kao "nemam razloga lagati".
• Korištenje pauza i zvukova kao "uh", "hm", "ah" za vrijeme stanki u govoru.
• Pravljenje grešaka u govoru i više "gafova". Greške uključuju gramatičke greške, zaboravljanje misli usred rečenice i slično.
• Mucanje, zamuckivanje i zaplitanje jezika.
• Pročišćavanje grla i drugi zvukovi.
• Korištenje poštapalica kao "općenito", "međutim", "ponekad" i sl.

NEVERBALNI ZNAKOVI

• Skretanje pogleda, izbjegavanje kontakta očima.
• Zatvaranje ruku, ispreplitanje prstiju.
• Prekrižene ruke na prsima kao da rade barijeru.
• Pijenje i gutanje češće nego kod onih koji govore istinu.
• Korištenje manje pokreta rukama, ukočeno držanje, kontroliranje pokreta ruku.
• Slijeganje ramenima.
• Dodirivanje lica, ušiju ili kose.
• Držanje i igranje s predmetima kao što su npr. olovke, papiri ili naočale.
• Treptanje je rjeđe nego kod osoba koje ne lažu.
• Naginjanje i mijenjanje položaja – spuštanje lakta na stol ili koljeno. Isto tako često premještanje dok osoba sjedi.
• Često lizanje usana.
• Mrštenje i stiskanje usana.
• Uzdisanje i duboko disanje.
• Češće osmjehivanje i neprikladan smijeh.
• Često dodirivanje, svrbljenje i trljanje nosa.