Što je zakonom zabranjeno činiti djeci u Hrvatskoj?

U Republici Hrvatskoj zabranjeno je:

  1. Tjelesno kažnjavanje djece.
  2. Tjelesno, psihičko, spolno i ekonomsko nasilje nad djecom.
  3. Stupiti u spolni odnos s djetetom mlađim od 15 godina života, bez obzira na to pristaje li dijete na odnos.
  4. Pred djetetom mlađim od petnaest godina činiti spolne radnje (spolni odnos, masturbacija).
  5. Prikazivati djetetu mlađem od 15 godina pornografske sadržaje.
  6. Vrbovati, poticati, organizirati ili omogućiti pružanje spolnih usluga s djetetom ili takve usluge koristiti (dječja prostitucija).
  7. Vrbovati i poticati djecu da sudjeluju u snimanju dječje pornografije ili organizirati i omogućiti njeno snimanje.

Izvor: MUP HR

Kažnjavanje

Najvažnija razlika između kazne i posljedice je ta što je kazna namijenjena brzom zaustavljanju neželjenog ponašanja, tako što nanosimo fizičku ili emocionalnu bol tinejdžeru.

Posljedice su zamišljene tako da ohrabre drugačije, povezano ponašanje koje bi onda trebalo zauzeti mjesto neželjenog.

Kazne kontroliraju djecu privremeno.

Posljedice ih uče zauvijek.

Kazne su brze i efikasne, ali samo na kratke staze. Dugoročno stvaraju još veće probleme.

Posljedice su spore, kompleksne i zahtijevaju puno Vašeg angažmana, ali su izvrstan način da pomognete vašem djetetu u razvijanju vrijednosti koje će nositi sa sobom cijeli život.

Kazna je jednostavan proces i posebno je primamljiv roditeljima koji nemaju vremena.

"Povrijedio si me i ja ću povrijediti tebe".
"Opsovao si i ja ću te pljusnuti".
"Nisi izvršio svoje obaveze i ja ću te poniziti pred prijateljima". 

SRŽ KAZNE JE NAMJERNO NANOŠENJE BOLI. Odgovor na namjerno izazivanje boli je bijes, želja za osvetom, mržnja.

Posljedica ima dva dijela:

Prvi je materijalnog tipa: treba nadoknaditi nastalu štetu. To je lagani dio. Vaše dijete treba popraviti sve što je oštetilo.

Drugi dio je puno teži. Odnosi se na emocionalno/moralno nadoknađivanje štete.

Razgovarajte s vašim djetetom o tome kako se može nadoknaditi nastala emocionalna šteta, pitajte ga da vam objasni kakva je ta šteta, kako se ta osoba osjeća i što može napraviti da to ispravi. Ako pomognete tinejdžeru da razmišlja svojom glavom, učite ga za cijeli život.

Izlasci

Jako je važno dogovoriti limit što se tiče noćnih izlazaka, idealno još prije nego što izlasci postanu najvažnija stvar na svijetu.

To je važno iz barem tri razloga:

Prvo, limit služi kao sigurnosna kopča u trenutku kada tinejdžeru padne na um neka luda ideja.

Drugo, služi mu kao isprika u trenucima kada se želi izvući iz lude ideje nekog drugog.

Treće, stabilizira ritam spavanja (prepušteni sami sebi mnogi tinejdžeri zamijene dan za noć).

Ono što je najvažnije limit podsjeća sve uključene da tinejdžer još nije odrasla osoba nego je na putu prema odrasloj dobi.

Treba razumno odrediti limit i praštati povremena opravdana zakašnjenja (jer želimo djecu naučiti toleranciji i fleksibilnosti).

Ideja! Dogovorite se i mijenjajte vrijeme za vrijeme. To znači ako tinejdžer zakasni pola sata sljedeći izlazak mu se skraćuje pola sata.

Kao i sva pravila igre TINEJDŽER IH MORA ZNATI UNAPRIJED!

Izgled: oblačenje, frizura, piercing

Ne dajte se impresionirati načinom odijevanja vašeg tinejdžera. Umjesto da obraćate pažnju na odjeću, obratite pažnju na to o čemu razmišlja i što osjeća vaš tinejdžer.

GLEDAJTE KROZ ODJEĆU U NUTRINU SVOG DJETETA.

Kosa, odjeća, pa i piercing (ako je stručno izveden) su psihološki bezopasni načini istraživanja identiteta.

Ako mislite da je djetetov izgled razlog zašto su stvari krenule po zlu – gledate na pogrešno mjesto i u pogrešne stvari. Usredotočite se na ono što je važno: srce svog djeteta. Sve je ostalo prolazna iluzija.

Dogovarajte se. Npr., ako je tinejdžer opsjednut idejom da će staviti piercing, recite mu da se ne slažete, ali da možete zajedno ići razgovarati s liječnikom koji će vam objasniti rizike i moguće komplikacije piercinga. Ako i nakon toga uporno to želi, dogovorite se da mu, unatoč tome što se ne slažete s tim, ne možete zabraniti da dekorira svoje tijelo kako želi, ali pod uvjetom da nastavi biti dobar u školi, ili nešto drugo. Na taj način istovremeno pomažete tinejdžeru u izgradnji vlastitog identiteta, podižete motivaciju za teže zadatke i gradite odgovornost.

Kućne obaveze

Imati redovite obaveze u kući jako je važno za razvitak djetetovog identiteta i karaktera.

Pokušajte se dogovoriti dobrovoljno sa svojim tinejdžerom koje su njegove obaveze. To možete započeti tako što ćete napisati popis svih stvari koje treba napraviti u kući i upitati ga da sam odredi što misli da je fer da on preuzme. Veličina popisa će zaprepastiti vaše dijete, a sloboda odlučivanja će olakšati preuzimanje nekih obaveza s liste.

Nagradite tinejdžera za izvršene obaveze. Možete ga nagraditi s povećanjem vremena za izlazak, novcem, privilegijama – što god djeluje. Važno je da dogovoreno obavi i nakon toga za to zasluženo dobije nagradu.

Ako ne izvrši svoju obavezu, smirite se, obavite zadatak vi – bez riječi – ali ako je moguće tako da on to vidi, i nakon toga mu svakako uskratite nagradu.

Nemojte misliti da će vam ovo uvijek uspjeti. Ako funkcionira veći dio vremena – uspješni ste.

Škola

Dugoročno akademsko postignuće je maraton, a ne sprint. To je stil života koji najbolje ide onim mladima koji posjeduju kvalitete stabilnog identiteta. Zakomplicirati izgradnju identiteta možete i pretjeranom i premalom kontrolom. Kao i kod mnogih drugih stvari, rješenje je u ravnoteži.

Što se škole tiče, to znači da MORA ići u školu i da MORA proći, a hoće li nastojati biti izvrstan to mora sam odlučiti. To je nešto što ne možete forsirati.

Stvaranje stabilnog identiteta postiže se dobrim, nježnim odnosom. Vaše će dijete naučiti donositi dobre odluke ako mu dopustite da ponekad donese i loše. Stalno inzistiranje na ocjenama neće u djetetu probuditi dugoročnu ljubav prema učenju, kakvu imaju ljudi koji postižu dugoročne akademske uspjehe. Umjesto toga, vaš će tinejdžer vjerojatno zamrziti školu i sve što je uz školu povezano (a to sigurno ne želite).

Napravite plan nagrađivanja, pomažite, platite instrukcije, omogućite im korištenje kompjutora, i ono najvažnije: pokažite im svojim primjerom da je učiti lijepo! Kada ste, i jeste li ikad, od nekoga čuli da voli učiti? Kako onda zamjeriti tinejdžerima što izbjegavaju tu aktivnost koju smo im mi odrasli predstavili kao mrsku? A zapravo, svi volimo učiti i učimo stalno, jer inače ne bismo mogli preživjeti. Pomozite djeci da to razumiju i budite im dobar primjer.

Agresija

Nisam uopće iznenađena kad su tinejdžeri agresivni. Zapravo sam fascinirana tinejdžerima koji su nekako pronašli način da žive smireno u društvu punom bijesa i nasilja. I to uspijevaju unatoč svim neurološkim, hormonalnim i fizičkim promjenama koje im se događaju. Impresivno zaista.

Većina tinejdžera se smjestila negdje između rijetko ljut i uvijek ljut.

Što učiniti s agresivnim ispadima?

Veselite se neagresivnim trenucima i shvatite da je određeni stupanj agresivnosti u ovoj dobi normalan. Ako eskalira u fizičko nasilje, onda to više nije normalno. Vikanje, sarkazam, unošenje u lice, izgovaranje ružnih riječi, nažalost, jesu prisutni i treba se s njima naučiti nositi, kako bi postali rijetki trenuci i što bezbolniji za sve.

Kako se to radi?

Ne uzimajte takve ispade osobno, imajte na umu da niti tinejdžer ne uživa u gubitku kontrole, NE UZVRAĆAJTE AGRESIJOM. Korištenje agresije kao odgovora na agresiju se uobičajeno zove rat. To je ono što ćete i imati u kući ako odaberete taj put.

Nastojte ostati potpuno mirni, čekajte da tinejdžer završi s deranjem i zatim kažite nešto kao: "ne mogu razgovarati na ovaj način" ili "nitko ne viče na tebe" i MAKNITE se iz situacije.

To će donijeti nekoliko dobrih stvari: 

Prvo, dat ćete tinejdžeru do znanja da ne želite ništa imati s takvim načinom ponašanja i da, ako nešto želi, mora pronaći neki bolji pristup.

Drugo, dati ćete tinejdžeru vremena da ostane sam i da se smiri. Ako su zadnje vaše riječi bile mirne i tolerantne, a njegove uvredljive i divlje – ta će razlika između kontrole i bijesa, dok bude sjedio i razmišljao o tome, biti vrlo poučna za njega.

Muzika

Utjecaj muzike na tinejdžera ovisi o samom tinejdžeru. Nema te glazbe koja može upropastiti dijete. Ako je Vaš tinejdžer u tako lošem stanju da mu je i glazba prijetnja, onda morate primijetiti i druge znakove koji vam govore o tome koliko je on loše, i potražiti pomoć čim prije.

Što učiniti u svim drugim situacijama?

Započnite razgovor o tome što mu određena muzika znači, kažite mu da ćete kupiti CD ako ga budete zajedno slušali dva sata i onda o tome razgovarali. Postavljajte pitanja o riječima pjesama, o tome što on misli potiču li tinejdžersko "ludilo" ili samo strah roditelja i velike zarade na tržištu. Pitajte bi li pustio svojoj mlađoj sestri da to sluša i zašto ne (ako ne). Uključite svojeg tinejdžera u debatu, iznosite argumente, tjerajte ga da razmišlja o sebi, o svijetu, o svemu.

Nikako ne zabranjujte, ne uništavajte CD i ne držite lekcije o tome "kako-je-to-nekad-bilo-i-što-je-to-danas". Učinit ćete tu glazbu još važnijom nego što je u startu uopće bila za vaše dijete.

Prijatelji

Općenito budite uključeni u život svog tinejdžera, pa tako i što se tiče njegovih prijateljstava. Ohrabrujte druženja u vašoj kući, posjećivanja i proslave. Pričajte s prijateljima svog tinejdžera, iskazujte interes za njih. Provodite toliko vremena s njima koliko god Vam oni to dopuštaju. Imati ćete puno više otvorenih vrata ako ne budete kritični i ne postavljate ultimatume.

Uvijek budite empatični i pokazujte razumijevanje i toplinu za onu djecu koja nemaju povoljne obiteljske prilike i teško im je u životu.

Ako ste zaista uplašeni zbog grupe prijatelja koji ne žele imati kontakte s Vama, iako ih Vi prihvaćate i podržavajući ste roditelj, razgovarajte sa svojim tinejdžerom. Budite otvoreni u vezi sa svojim strahovima i brigama. Ako vaš tinejdžer ne pristaje na dogovor, potražite pomoć.

Najvažnije je da ne birate prijatelje svom tinejdžeru. Naređivati koga smije, a koga ne smije viđati odličan je način da izokrenete izbor u djetetovoj glavi, tako da dobra djeca postanu loša, a loša djeca super.

Ako možete suspregnuti paniku i dati svom tinejdžeru malo vremena, te ako Vam i inače ide dobro, dobra djeca će ionako vrlo brzo izgledati u očima Vašeg tinejdžera puno bolji izbor.

Laži

Pokušajte se ne usmjeravati na činjenicu da Vas je tinejdžer lagao, već na razloge zašto je to učinio. Ima li neki problem u komunikaciji s Vama koji nastoji izbjeći? Želi li skratiti sebi muke kako ne bi morao slušati Vaše duge monologe o važnosti školovanja? Ili se boji Vašeg bijesa ako otkrijete istinu? To je prvo što je dobro provjeriti. Zatim dajte sebi priliku da popravite ono što ne valja i tako pokažete tinejdžeru da želite preuzeti svoj dio odgovornosti, imati dobar odnos s njim i raditi na tome. Razgovarajte s tinejdžerom i o povjerenju. Pitajte ga što bi trebalo napraviti kada netko izda povjerenje druge osobe. Neka razmišlja. Neka gradi vlastite stavove.

U ovom razdoblju morate pomoći svom tinejdžeru da uspije imati dobar odnos s Vama. Da bi Vas što manje lagao, smanjite prilike za laž. Na primjer, nemojte se oslanjati na to da Vam kaže što je bilo u školi, nego redovito idite na informacije.

Stres

Stres predstavlja fizički, emocionalni i psihološki odgovor na promjenu, bez obzira na to je li ona pozitivna ili negativna. Također se definira i kao ekstremno fiziološko i emocionalno uzbuđenje koje osoba doživljava kad je suočena s prijetećom situacijom.

Prema istraživanjima, gotovo polovica ispitanih adolescenata smatra da ima problema sa suočavanjem sa stresnim situacijama kod kuće i u školi. Velike životne promjene i drugi izvori stresa mogu dovesti do nekih poremećaja.

Najčešći znakovi stresa su:

  • problemi sa spavanjem i hranjenjem
  • povećana upotreba alkohola i drugih droga
  • povećani osjećaj zamora i dosade
  • problemi/poteškoće u donošenju odluka
  • anksioznost vezana uz nevažne događaje
  • nemogućnost koncentracije ili održavanja pažnje
  • nesposobnost organizacije
  • osjećaj slabosti, vrtoglavice i nedostatak daha
  • trajni osjećaji ljutnje i neprijateljstva
  • noćne more
  • snažna potreba za plakanjem, bijegom ili skrivanjem
  • česte glavobolje, problemi s probavom, proljev i češće mokrenje
  • česte prehlade i infekcije

Najčešće strategije suočavanja sa stresom

Neki od kratkotrajnih načina suočavanja sa stresom uključuju: neposredno se opustiti u trenutku napetosti kroz tehnike dubokog disanja i opuštanja mišića, vizualizaciju ugodnog mjesta, osvješćivanje nutarnjeg dijaloga uz hrabrenje sebe, zapisivanje prioriteta.

Dugotrajni načini suočavanja sa stresom su sljedeći:

  • izabrati vlastite ciljeve
  • izgraditi sustav podrške
  • osvijestiti nutarnji dijalog i svjesno se i redovito ohrabrivati
  • donijeti odluke koje odgađamo
  • vlastita očekivanja učiniti realističnim
  • prihvatiti ono što ne možemo promijeniti
  • predvidjeti potencijalno stresne situacije
  • živjeti u sadašnjosti
  • dobro organizirati svoje vrijeme
  • voditi brigu o vlastitom zdravlju
  • odvojiti vrijeme za sebe

Bullying i cyberbullying

Bullying ili zlostavljanje djece od strane drugog djeteta ili djece može imati više oblika: fizički, emocionalni, verbalni, seksualni, cyberbullying ili kombinaciju navedenoga. Može uključivati jedno dijete koje zlostavlja drugo ili grupu djece koja zlostavljaju jedno dijete ili drugu grupu djece.

Na žalost, bullying je jako raširena pojava. Teško je uopće procijeniti koliko s obzirom na to da veliki broj djece nikada nikome ne ispriča što im se događa. Također, s obzirom na to da živimo u prilično nasilnom društvu, dječje izrugivanje, gurkanje, ismijavanje ili ignoriranje odrasli rijetko vide kao nešto više od običnoga dječjeg nestašluka. Djeci pak, s obzirom na nasilje koje gledaju i slušaju svaki dan – od obiteljskih svađa do naslovnica dnevnih novina – bullying često preraste u zabavnu predstavu koju, ako nisu žrtve, sa zanimanjem i navijačkim poklicima ohrabruju.

Unatoč uvriježenom mišljenju da je zlostavljač obično dječak, i djevojčice i dječaci zlostavljaju. Razlika nije u kvantiteti već prije u načinima zlostavljanja. Djevojčice pretežno nanose emocionalnu bol verbalnim uvredama, ogovaranjem ili ignoriranjem. Dječaci su nešto "grublji", kako u verbalnom zastrašivanju tako i u fizičkim nasrtajima. Iako su neki zlostavljači veći i snažniji od žrtve, zlostavljača ima u svim veličinama i oblicima.

Nekoliko je elemenata nužno da bi moglo doći do bullyinga. To su: zlostavljač, žrtva, prilika i publika.

Zlostavljači su najčešće djeca koja su i sama na neki način zlostavljana. Ponekad, to su djeca koja prolaze kroz životne situacije u kojima osjećaju da nemaju nikakvu kontrolu nad onim što se događa, kao što je razvod roditelja ili teška bolest roditelja. To mogu biti djeca koja imaju slabo razvijene socijalne vještine, koja doživljavaju nasilje kao uobičajeni način komunikacije kod kuće, koja ne mogu ispuniti očekivanja obitelji ili škole. Oni zlostavljaju drugu djecu kako bi se osjećali kompetentni, uspješni, da bi imali osjećaj kontrole ili sebi dali oduška zbog osjećaja bespomoćnosti. Oni "smanjuju" žrtvu da bi onda pored nje izgledali veliki.

Žrtva, odnosno dijete koje je izloženo većem riziku da bude zlostavljano od druge djece, najčešće ima neke od sljedećih karakteristika:

nisko samopoštovanje, nesigurnost, nerazvijene socijalne vještine, osjetljivost (lako se rasplače i uznemiri), po nečemu se vidljivo razlikuje od drugih (možda višak kilograma, nošenje naočala i sl.) ili se, jednostavno, ne umije zaštititi ili izboriti za sebe.

Bullying se ne može dogoditi ako nema za to prilike. Školski hodnici, igrališta i zahodi obično imaju malu ili nikakvu superviziju odraslih, što ih čini posebno plodnim tlom. No, bullying se može nastaviti ili započeti i u nekom drugom okruženju: u kvartu ili u autobusu kojim se dijete vozi u školu i kući. Moderna tehnologija nudi mnoge prilike za zloupotrebu, šireći tako mogućnosti zlostavljaču da proganja svoju žrtvu gdje god ona bila. 

Bullying obično uključuje i publiku. Publika može odigrati ključnu ulogu u zlostavljanju. Vrlo često publika reagira na zlostavljanje smijehom i pažnjom, podupirući tako nasilnika i ohrabrujući nasilje. Mnogi se ipak, unatoč tome što se smiju, osjećaju loše i teško im je gledati zlostavljanje. No, kako se boje istupiti iz gomile i time riskirati da i sami postanu žrtvom, šute i igraju ulogu koju procjenjuju da je sigurnija. Rijetka su, ali postoje, ona hrabra djeca koja preuzmu inicijativu i pokažu zlostavljaču da to što radi uopće nije zabavno. Najbolja prevencija i najmoćnije oružje u borbi protiv bullyinga leži upravo u tome da publika preuzme kontrolu i spriječi zlostavljanje. Jedno hrabro dijete je malo, i može nastradati, ali grupu hrabre djece nitko ne može zaustaviti. Zlostavljač i žrtva su zarobljeni u zlostavljanju. Žrtva bi htjela promijeniti situaciju, ali ne može jer je žrtva. Zlostavljač se može promijeniti, ali neće, jer izvlači neku čudnu nagradu iz maltretiranja drugih. Ali publika je stvarno moćna. Kako se postavi publika, tako će se razvijati situacija. Odluči li publika da zlostavljanje nije "cool", zlostavljač će najvjerojatnije prestati i povući se. U nekim je školama bullying stavljen pod kontrolu upravo djelovanjem na publiku, bez izravnog utjecaja na žrtvu i na zlostavljača. Najbolje strategije publike su: ignoriranje, zbunjivanje zlostavljača odvlačenjem pozornosti, oprezno konfrontiranje zlostavljača s činjenicom da to što radi nije nikome zabavno, započinjanje diskusije u razredu o tome kako spriječiti bullying u svom razredu i u svojoj školi.

Bullying nije dječja igra!

Djeca se često šale ili komuniciraju na načine koji uključuju ruganje ili gurkanje. Za razliku od dječje igre, u kojoj su dvije strane ravnopravne, ili se nadmoć izmjenjuje od situacije do situacije, bullying uključuje neravnotežu moći u kojoj je zlostavljač uvijek i stalno nadmoćan. Isto tako, kod dječje igre emocionalni ton se izmjenjuje od smijeha do ljutnje, no zadržava blagi intenzitet. Bullying uključuje trajnu i vrlo često intenzivnu uznemirenost, bespomoćnost i patnju žrtve, dok je zlostavljač obično hladan, okrutan i kontrolira situaciju.

Bullying nije isto što i nasilni napad

Bullying se razlikuje od nasilnog napada na više načina. Prvo, u napadu se obično koriste šake, noževi i drugo oružje, dok je kod bullyinga (najčešće) više izraženo emocionalno, a manje fizičko nasilje. Obično se radi o blažim oblicima fizičkih napada, najviše o naguravanju, prijetnjama nasiljem, uzimanju stvari i šamaranju. Drugo, nasilni napad događa se najčešće samo jedanput, dok bullying traje i ponavlja se. Čak i dok nema izrugivanja ili drugih oblika bullyinga, žrtva svaki dan strepi, očekujući nove nalete agresije.To nalikuje strahu vojnika na ratištu: i kad je zatišje osoba je napeta i stalno na oprezu. Taj strah postaje sastavni dio života, a uloga žrtve sastavni dio osobnosti. Nasilni napad je vrlo nalik oluji, i obično uključuje ozbiljne ozljede. Takvih je primjera nekoliko svako malo diljem Hrvatske, o čemu čitamo u medijima. No, napadnuta, ozlijeđena, djeca najčešće dobiju puno suosjećanja i pažnje, što pomogne u zacijeljivanju i onih nutarnjih, nevidljivih rana. Svi oko žrtve ogorčeni su na napadača i napadač bude javno osuđen zbog takvog ponašanja. Bullying je, s druge strane, kao kišica, koja pada i pada sitnim kapima i čini se kao da neće nikada stati. Žrtva se osjeća progonjeno svaki dan, polako gubi snagu i ponekad joj se trajno mijenja osobnost, a i način na koji vidi sebe i svijet oko sebe. Odrasli koji nisu imali iskustvo napada ili bullyinga obično smatraju da je napad puno teži, zbog težih fizičkih ozljeda koje ga prate. Djeca koja su bila izložena bullyingu znaju da je to gore od napada. Napadnuta djeca završe u bolnici okružena ljudima koji brinu, paze i nježni su. Napadač završi u rukama policije i pravosuđa. Djeca koja su izložena bullyingu, s teškim emocionalnim ozljedama, završe obično sami u svojoj sobi ili na psihoterapiji. A napadači budu "face".

Moje dijete je žrtva. Što mogu učiniti?

Ako saznate da je vaše dijete zlostavljano od strane drugog djeteta ili djece, možda ćete odmah htjeti zaštititi svoje dijete i konfrontirati se sa zlostavljačem i njegovim roditeljima. Možda će vam biti neugodno i željet ćete da vaše dijete osnaži i uzvrati zlostavljaču. Možda ćete se i sami osjećati bespomoćno. Niti jedan od ovih načina neće pomoći vašem djetetu. Što može pomoći?

Pokušajte prikupiti što je moguće više informacija o tome što se događa. Izbjegavajte okrivljavanje kako zlostavljača tako i svog djeteta. Razmotrite pažljivo ponašanje vašeg djeteta i njegov stil ponašanja. Ako razmišljate o tome da razgovarate s roditeljima zlostavljača, upamtite da će oni vjerojatno reagirati defenzivno, nastojeći obraniti kako svoje dijete tako i sliku vlastite obitelji. Vaš cilj treba biti da sva djeca imaju sigurno i poticajno okruženje, a ne da potpalite vatru.

Slušajte svoje dijete. Zlostavljano se dijete srami toga što mu se događa i teško o tome govori. Osjeća da bi trebalo nešto poduzeti, a ne zna kako. Osjeća da nešto s njim nije u redu ako su baš njega izabrali za iživljavanje. Radite uvijek na odnosu s vašim djetetom, na razvijanju komunikacije, budite otvoreni za razgovor i pažljivi kada slušate. Već sama činjenica da je Vaše dijete progovorilo o problemu i vidjelo na Vama da vam je stalo može pomoći. Nemojte nikako zaboraviti da unatoč tome što ćete se osjećati i sami žalosno, povrijeđeno i ljutito, ovaj problem zahtijeva od vas hladnu glavu i razumno ponašanje. Ne opterećujte svoje dijete vlastitim emocionalnim stanjem. Vaše dijete ima već dovoljno svojih patnji.

Objasnite djetetu da neka djeca imaju problema sa sobom jer su možda i sami žrtve nasilja kod kuće ili se s niskim samopoštovanjem, nezadovoljstvom i vlastitim strahovima nose na neprikladan način. Pomozite djetetu da shvati kako zlostavljač nije velik i moćan koliko mu se to čini. Djeci u mom savjetovalištu često pričam priču o lavu i zečiću. Pravi lav ne ide okolo napadajući bezrazložno i strašeći druge životinje. Njegova pojava je dovoljna da druge životinje znaju koliko je snažan i moćan. Prerušenog lava, koji je u stvari zečić, prepoznajemo po tome što je prerušen u agresivnog, bešćutnog lava koji mora stalno strašiti i rikati da se ne bi prepoznalo kako se u tom kostimu zapravo krije prestrašeni zeko. Pomozite svom djetetu da nauči razlikovati pravog lava od prerušenog zečića.

Sa svojim djetetom razgovarajte o načinima kako se zaštiti od zlostavljača. 
Razgovarajte o tome kako odgovoriti na zlostavljanje. Na primjer:

  • ne reagiraj, ignoriraj zlostavljača, otiđi iz situacije, potraži pomoć ako vidiš da je potrebno
  • složi se sa zlostavljačem, kaži: "Imaš pravo", i otiđi

Kako biste uvježbali zaštitne strategije možete igrati s djetetom igru uloga. Najbolje je proći cijelu situaciju i pomoći djetetu da vježba i tako zapamti načine na koje će reagirati. Naglasite koliko je važno da ne pokaže kako ga zlostavljanje ljuti i uznemirava, jer to "hrani" zlostavljača. To je upravo ono što zlostavljač želi postići. Razgovarajte s djetetom o tehnikama zaštite, kao što je na primjer da bude uvijek u grupi s drugom djecom, napravite listu prijatelja ili kolega iz razreda s kojima bi moglo biti u grupi. Zlostavljač neće tako lako napasti ako je "publika" netolerantna na nasilje i ne smatra ga uopće zabavnim. Također, upozorite dijete da ne ulazi ni u kakve kontakte sa zlostavljačem. Ne potičite dijete na uzvraćanje udarca ili smišljanje osvete po sistemu "oko za oko, zub za zub". Uzvraćanje agresijom na agresiju zove se rat, a u ratu se mogu dogoditi ozbiljna stradanja i teško je kontrolirati situaciju. To je nešto što ne želite ni Vi niti dijete. I ne uzimajte ovaj problem osobno. Problemi djeteta koje zlostavlja su uzrok problema, a ne vi i vaše dijete. Ako problem ne možete riješiti sami, potražite stručnu pomoć.

Naravno, ponekad će situacija zahtijevati i vašu intervenciju, pogotovo ako se radi o upornom zlostavljanju koje je iscrpilo i Vaše dijete i vas. U tom slučaju obratite se školi, razgovarajte s razrednikom, školskim psihologom ili ravnateljem škole. U ekstremnim slučajevima možda će biti potrebno obratiti se i policiji. Sigurnost djece treba biti prioritet i briga svih odraslih osoba. Razgovor s roditeljima djeteta zlostavljača najbolje je obaviti uz prisutnost školskog psihologa koji može pomoći u moderiranju razgovora i kontroli ponašanja svih prisutnih. Ukoliko ne naiđete na razumijevanje i brigu od strane odraslih osoba zaduženih za sigurnost djece u školi koju Vaše dijete pohađa, razmislite o tome da prebacite dijete u školu u kojoj je borba protiv nasilja visoko na listi prioriteta. Ne zaboravite da je to velika odluka i promjena koja će dodatno iscrpiti vaše dijete, pa se prije ipak posavjetujte s psihologom.

Razgovarajte s djetetom o bullyingu čak i ako uopće ne slutite da bi se takvo što moglo njemu događati. To će poslati važnu poruku Vašem djetetu o tome da vi znate što je to i da takvo ponašanje osuđujete, da se to događa i drugoj djeci, i da žrtva nije kriva. Također, čak i ako Vaše dijete nikada ne bude žrtva, možete pomoći da ono bude dio "publike" koja će svojom netolerancijom na nasilje i izgrađenim stavovima o štetnosti bullyinga pomoći djeci žrtvama.

Moje dijete je bully

Pozvali su vas iz škole na razgovor tijekom kojeg saznate da je vaše dijete zlostavljač. To može biti prilično šokantna vijest. Važno je da unatoč tome pokušate ostati pribrani i ne negirate problem jer će to pogoršati stvari. Ako je vaše dijete zlostavljač, ono hitno treba vašu pomoć. Nikada sretan čovjek nema potrebu biti loš prema drugim ljudima. Ako vaše dijete zlostavlja drugu djecu sasvim je sigurno da imate nesretno dijete, koje vas treba. Isto tako nemojte misliti da biste vi trebali znati ako vaše dijete ima problema. Djeca zlostavljači neće roditeljima pričati o svojim "aktivnostima", a niti o svojim lošim stanjima koji su ga doveli do takvog ponašanja. Da biste shvatili zašto vaše dijete povrjeđuje druge, možda ćete trebati pomoć psihologa. Iako neka djeca zlostavljači nemaju obiteljskih problema, dobro bi bilo da razmislite o tome što vaše dijete uči o nasilju kod kuće. Kakvo je vaše ponašanje i stavovi i kakva je vaša komunikacija s djetetom? Dijete koje je izloženo izrugivanju od strane braće ili roditelja može ispoljiti agresivno ponašanje izvan kuće. Djeca koja gledaju nasilje ili ga i sami trpe uče da "jači tlači" pa će svoju bol prenijeti u agresivnu kontrolu onih koje vide slabijima od sebe. Osim što se trebate truditi da atmosfera u vaša četiri zida bude sigurna od nasilja postoje još neki načini kako možete pomoći svom djetetu da prestane sa zlostavljanjem. Razgovarajte s djetetom o tome da je zlostavljanje ozbiljan problem koji vi nećete tolerirati. Potražite zajedno s djetetom razloge zašto je zlostavljanje loše i kako se osjeća žrtva zlostavljanja. Naglasite da kada zlostavlja drugu djecu zapravo ostavlja loš dojam i govori o sebi ružne stvari. Objasnite da su zlostavljači mahom nesretni, nesigurni ljudi. Naučite svoje dijete kako efikasnije rješavati sukobe i probleme, a i važnosti tolerancije. Nagradite dijete kada vidite da se trudi i reagira nenasilno. Ne oklijevajte potražiti stručnu pomoć.

Kolika je važnost vaše otvorenosti da čujete problem i vaše odlučnosti i upornosti da ga riješite, najbolje govori podatak da mnoga djeca koja su zlostavljala drugu djecu u osnovnoj školi imaju ozbiljnih problema sa zakonom i policijski dosje do tridesete godine. Neki nikada ne završe školu.

Cyberbullying

Cyberbullying je pojava koja je izrasla iz prilika koje otvara moderna tehnologija. Internet je otvorio zlostavljačima mogućnost za uznemiravanje putem društvenih mreža, e-maila, chata ili blogova. Mobiteli mogu poslužiti za snimanje, slanje uvredljivih sms-ova ili za pozivanja, a sve s ciljem uznemiravanja žrtve, u svako doba, na svakom mjestu, velikom brzinom. Namjera je znači ista, problem je u temeljima isti, ali je domet veći. Za žrtvu to može značiti da se čak i u svoja četiri zida, kao i bilo gdje drugdje, neprestano osjeća nesigurno i prestrašeno. Također, ono što je nekada za žrtvu bila sramota koja je živjela u učionici i hodnicima škole, s modernom tehnologijom postalo je javna sramota, dostupna svima i odmah.

Cyberbullying najčešće uključuje neka od sljedećih ponašanja:

  1. Postanje namjerno zločestih poruka (zloba, vrijeđanje, ismijavanje, ruganje, ogovaranje, ignoriranje)
  2. Slanje prijetećih poruka
  3. Kreiranje lažnih profila
  4. Postanje snimljenih videouradaka (tuče ili poniženja) ili neugodnih fotografija, photoshopiranje

Seksualnost — kako razgovarati?

"Razgovor o seksualnosti" je zapravo kontinuirani dijalog s više malih razgovora. Tražite bilo kakvu ispriku za razgovor kao što su, npr., filmovi, riječi pjesama s njihovih omiljenih CD-a, neki događaj koji se dogodio vršnjaku ili se pojavio u medijima.

Morate razgovarati o seksualnosti! Ako ne budete razgovarali Vi, pornografska industrija na internetu će to (rado) obaviti umjesto Vas (što sigurno ne želite). Seksualnim manijacima svih vrsta savršeno odgovaraju neuke žrtve.

Istraživanja pokazuju da razgovori s djecom utječu na odgađanje prvog seksualnog iskustva, a odgađanje prvoga seksualnog iskustva pridonosi psihološkom zdravlju Vašeg djeteta.

Istraživanja pokazuju da su oni tinejdžeri koji su imali prvo seksualno iskustvo prije 17. godine skloniji depresivnim raspoloženjima, pesimizmu i procjenjuju svoj život lošijim od svojih vršnjaka koji su prvo seksualno iskustvo imali iza 17. godine.

Kako razgovarati?

  1. VI POČNITE. Ne čekajte da vas pitaju. Mnogima je teško započeti tu temu, a i boje se da ćete poludjeti ako pitaju specifična pitanja (jer ćete misliti da pitaju nešto što proživljavaju i skrivaju od Vas). Uspostavite ton čavrljanja. Ne trudite se biti detektivi, i ne postavljajte "tricky" pitanja jer ćete tako zatvoriti sebi vrata i više nećete nikada imati priliku za razgovor.
  2. IMAJTE KRATKE RAZGOVORE, NE MARATONE. Pratite znakove koji govore da je Vašem tinejdžeru dosta i prekinite razgovor.
  3. POMOZITE MU DA ODLUČI ODGODITI SEKS. NE NAREĐUJTE! Ako budete tražili da odgodi seksualna iskustva, u buntovnom, nestabilnom mozgu Vašeg tinejdžera odmah će osvanuti rečenica: SEKS JE ZA MENE! Pomozite mu razgovorom o raznim temama vezanim uz seksualnost (intimnost, povjerenje, ljubav, briga za sebe, briga za druge...) da odluči sam odgoditi prvo seksualno iskustvo.
  4. NEMOJTE SE BOJATI REĆI ONO ŠTO JE DOKAZANO. Apstinencija za tinejdžere je najbolja opcija.
  5. ZAMIŠLJAJTE "KAO DA..." Zamišljajte realne situacije i razgovarajte o tome kako u njima reagirati. Tinejdžerke kažu da im zaista pomaže razgovor o tome što odgovoriti na onu izlizanu "Da me voliš spavala bi sa mnom".
  6. OBJASNITE MU ŠTO JE SEKS ZA DJEVOJKE. Sve djevojke povezuju seksualnost s emocionalnom intimnošću, vjernošću i ljubavlju. Čak i one koje se prave da tako ne misle.
  7. OBJASNITE JOJ ŠTO JE SEKS ZA DEČKE. Za većinu dečki seks je osvajanje i smanjivanje fizičkog naboja.
  8. PRIČAJTE O TRUDNOĆI I SEKSUALNO PRENOSIVIM BOLESTIMA. Pitajte poznaju li nekoga tko je ostao u drugom stanju i kako se osjećala ta djevojka. Dajte lica statističkim podacima i vidjet ćete koliko je lakše razgovarati. Istraživanja pokazuju da djeca zaista slušaju informacije ovakvog tipa, ako im se prezentiraju na prihvatljiv način.
  9. RAZGOVARAJTE O KONTRACEPCIJI. Istraživanja pokazuju da razgovor o kontracepciji ima utjecaja u odgađanju prvoga seksualnog iskustva i u odgovornijem ponašanju.
  10. NEMOJTE DRŽATI PREDAVANJA, o čemu god govorili.

Pravila ponašanja na internetu

Trenutno, osnovni sigurnosni rizici interneta za tinejdžere su:

  1. Izloženost neprikladnim sadržajima (nasilje, pornografija)
  2. Postavljanje (postanje) osobnih ili neprikladnih informacija
  3. Cyberbullying
  4. Sexting
  5. Online grabežljivci

O čemu razgovarati i što dogovoriti sa svojim tinejdžerima:

  1. Gdje, kada i koliko vremena smiju biti online, koje stranice ne smiju posjećivati
  2. Ne otkrivati osobne informacije
  3. Ne otvarati mailove nepoznatih osoba (spamovi, virusi)
  4. Na profilu koristiti nadimak, u mail adresi isto. Ne koristiti ime (najbolje da se ne može znati ni spol iz nadimka)
  5. Imati kvalitetnu lozinku i ne odati je nikome (osim roditeljima)
  6. Koristiti najjače "settinge" za privatnost na društvenim mrežama (samo prijatelji)
  7. Znati što se smije, a što ne smije "downloadati" (nezakonito)
  8. Ne nalaziti se ni sa kim koga poznaju samo preko interneta
  9. Ne razgovarati ni sa kim o seksualnim temama preko interneta
  10. Pregledajte i odobrite slike ili videouratke prije nego ih postave na internet
  11. Potražiti pomoć odraslih ako se bilo što neugodno ili čudno događa

Grabežljivci: internet lovci na djecu

Ne zaboravite! GRABEŽLJIVCI SU UVIJEK TAMO GDJE SU DJECA.

  1. Grabežljivci su najčešće muškarci, od 25 godina nadalje (nisu nužno stariji muškarci)
  2. Koriste informacije s društvenih mreža da bi se približili djetetu, obično se predstavljaju kao “prijatelj od prijatelja”
  3. Obično imaju seksualne motive (seksualni razgovori, dijeljenje seksualnih aktivnosti, razmjena fotografija, rijeđe se usude dogovarati susret ili planirati otmicu)
  4. Suprotno uobičajenom mišljenju, samo pet posto ih sakriva svoju dob!

Ovi znakovi mogu pomoći u ranoj detekciji kontakta Vašeg djeteta s online grabežljivcem:

  1. Dijete dobiva poklone kojima ne znate porijeklo
  2. Zove nepoznate brojeve
  3. Spušta (minimizira) ekran kada uđete u sobu
  4. Povlači se od prijatelja i obitelji
  5. Uznemiri se kada nema pristup internetu, puno vremena provodi na internetu
  6. Uočavate tjeskobu, nemir i tajanstvenost kod djeteta

SVAKO DIJETE MOŽE BITI ŽRTVA ONLINE GRABEŽLJIVCA!

  1. Žrtve su najčešće djevojčice u dobi 12-15 godina, 25 posto je dječaka
  2. Svako četvrto dijete  će biti izloženo neželjenom seksualnom i pornografskom materijalu online
  3. Samo 25 posto one djece koja dožive neku interakciju sa seksualnim sadržajima, to i kažu svojim roditeljima
  4. 70 posto obitelji koje imaju pristup internetu od kuće, NE koriste aplikacije za zaštitu (ako ste među njima, još danas nazovite svog internet poslužitelja i raspitajte se)
  5. 75 posto djece će podijeliti osobne informacije s nekim koga poznaju samo online, ako zauzvrat nešto dobiju (bon za mobitel ili čak i samo kompliment)

Tinejdžerke i fizički izgled

Istraživanja pokazuju da većina tinejdžerki, za razliku od svojih muških vršnjaka, vlastiti tjelesni izgled stavlja kao prvu i najvažniju brigu u životu. Svakodnevno razmišljaju o obliku i veličini vlastitog tijela i velika većina ih smatra da bi trebale biti mršavije. Dodajmo tome pritisak prijatelja, dečki, roditelja, medija i prehrambene industrije i možda će postati jasnije zašto se broj oboljelih od poremećaja prehrane dramatično i zabrinjavajuće povećava.

Tinejdžerima svakako treba pomoć u razvoju snažnog i zdravog tjelesnog samopoštovanja. Instant savjeti mogu izgledati atraktivno na naslovnici časopisa, ali u realnosti ne mogu pomoći. Kako to obično biva sa savjetima, čim zatvorimo časopis, ma koliko god savjeti bili sjajni, živjet ćemo onako kako sami najbolje znamo. U tom smislu, kada govorimo o nezadovoljstvu vlastitim tijelom, potrebno je uložiti puno više napora i planiranog usmjeravanja da bismo pomogli djeci i mladima u razvoju zdravog i pozitivnog odnosa prema vlastitom tijelu. Tu im je pomoć potrebno omogućiti sa svih strana: od roditelja, u školama, kroz medije.

Osvješćujući koje sve poruke šaljemo djeci o našem vlastitom, a i o njihovom tjelesnom samopoštovanju, i pomažući im da razmišljaju, razumiju i oblikuju stavove o sebi i svijetu oko sebe, opremit ćemo ih alatom koji im je potreban da odrastu u snažne, samopouzdane osobe sa zdravim osjećajem prema vlastitom tijelu.

Krenimo od sebe

Ne možemo nikome pomoći riješiti nešto s čime ni sami ne uspijevamo izaći na kraj. Majka koja je nezadovoljna svojim tijelom ne može govoriti svojoj kćeri o odnosu prema vlastitom tijelu jer, bez obzira na njezino teoretsko znanje, djeluje nevjerodostojno. Njene riječi možda govore ispravne stvari, ali riječi su samo jedan dio cjelokupne informacije koju šaljemo. Zato, za početak, trebamo sebe upitati o tome kakav odnos imamo prema vlastitom tijelu. Volim li svoje tijelo? Mislim li da sam ružna i predebela, ali o tome nikada ne govorim? Jesam li neprekidno na dijeti? Primjećujem li deblje od sebe na cesti, plaži i rugam li im se? Vječno se žalim na to kako s godinama izgledam sve lošije?

Razmislite o tim pitanjima jer ćete upravo onim što mislite i osjećate o vlastitom tijelu utjecati na to kako će vaše dijete osjećati i misliti o vlastitom tijelu. Bez obzira na to što vi govorili. Djeca uče primjerom, a ne predavanjem.

Mitovi i činjenice

Osim poruka koje tinejdžeri dobivaju od svojih roditelja, oni su svakodnevno izloženi i cijelom nizu poruka koje dobivaju od vršnjaka i iz medija. Ako obratimo pozornost na te poruke, moći ćemo pružiti priliku tinejdžerima da prepoznaju i razmisle o tome što od onoga što čuju predstavlja mitove, a što realnost, i koje im poruke pomažu, a koje odmažu u izgradnji zdravoga tjelesnog samopoštovanja. Na primjer, neki mitovi i, nasuprot tome, realne činjenice jesu:

MIT 1 – Tijelo je neograničeno prilagodljivo i s pravim dijetama, tjelovježbom i osobnim naporom svaka osoba može izgledati kao model.
ČINJENICA – Svaka je osoba rođena s drugačijim tijelom. Genetski faktori igraju važnu ulogu u ograničavanju sposobnosti mijenjanja tjelesne težine i oblika tijela. Ne postoji jedan tip tijela koji je savršen i bolji od drugih.

MIT 2 – Dostići izgled modela donosi važne nagrade kao: napredak u karijeri, atraktivnost, ljubavnu i životnu sreću, novac. Ne dostigne li osoba te tjelesne ideale to govori negativno o njenu karakteru. Takve su osobe lijene, nepouzdane, neuspješne i nedostaje im samokontrole.
ČINJENICA – Izgled modela nalaže tjelesnu težinu koja je za većinu žena nerealistična zbog bioloških i genetskih faktora. Pored toga, modeli provode više sati dnevno dotjerujući svoj izgled, i u tome im pomaže cijela ekipa ljudi, od frizera do majstora rasvjete. Tek onda mi vidimo gotov proizvod i s njim se uspoređujemo. Uspoređivanje sebe s nerealnim likovima dobar je način da postanemo obeshrabreni, nesretni i neuspješni.

MIT 3 – Dečki vole samo jako mršave cure.
ČINJENICA – Dečki vole cure koje izgledaju kao žene, a ne kao dječaci. To podrazumijeva grudi, bokove, stražnjicu. Premršave djevojke nalikuju dječacima u razvoju.

Kako ja kao roditelj mogu pomoći?

Ne postoji instant formula kojom možete pomoći Vašoj tinejdžerki izgraditi pozitivno, zdravo i snažno tjelesno samopoštovanje. Ono se gradi godinama, i ta izgradnja počinje u ranom djetinjstvu. U tinejdžerskim godinama roditelji se moraju pomiriti s tim da imaju puno manje kontrole nad tinejdžerkinim hranjenjem, tjelovježbom i odnosom prema vlastitom tijelu. U tinejdžerskim godinama valja se usmjeriti na to da ostanete emocionalno povezani sa svojom kćeri, pružajući joj podršku i pomoć, a ne kritike.

  1. Ne budite poput policajca. Nemojte neprekidno obraćati pažnju na to što vaša tinejdžerka jede, kada jede i koliko to ima kalorija. Radije kupujte zdravu hranu te ispraznite zalihe gaziranih i negaziranih sokova, grickalica i slatkiša. Budite dobar model, pokažite svojim primjerom što je zdrav način prehrane. Nije u redu od vas da kritizirajte i očekujete od tinejdžerke da ima zdrav i uravnotežen način prehrane, dok su istovremeno obiteljske prehrambene navike nezdrave.
  2. Podržavajte svaki oblik tjelesne aktivnosti. Neki tinejdžeri prirodno vole sportske aktivnosti i vrlo su aktivni u nekom sportu. No, drugi ne žele sebe izražavati kroz takav tip organizirane aktivnosti. Zato budite kreativni u prepoznavanju raznih drugih oblika tjelesne aktivnosti. I šetnja trgovačkim centrom je aktivnost. Kao i rolanje, plesanje, uređivanje vrta, vožnja biciklom i sl. Probajte zajedničko vrijeme učiniti zdravim za vaše dijete tako što ćete zajedno biti fizički aktivni. 
  3. Ne uspoređujte. Jedno od najbolnijih iskustava je kada majka uspoređuje svoje dijete s drugim djetetom, rođakom, prijateljem ili sa samom sobom. Nemojte da vaše dijete mora čuti …kada sam ja bila tvojih godina nisam imala problema s celulitom ili …vidiš kako tvoja sestra može bez kolača iza ručka. Takve rečenice, bez obzira na vašu dobru namjeru, ne djeluju motivirajuće nego upravo suprotno - Vaše dijete čine žalosnim, nesigurnim i obeshrabrenim.
  4. Ne govorite loše o svom tijelu i ne koristite dijetu nego uravnoteženu prehranu. Ako vaša kći čuje od vas o vašem nezadovoljstvu vlastitim tijelom, mogla bi pomisliti kako je to normalno i da svaka žena mora osjećati nezadovoljstvo vlastitim tijelom. To je pogotovo opasno ako realno nemate razloga za brigu. Ako imate višak kilograma, na primjer, govorite o tome kao o zdravstvenom, a ne estetskom ili socijalnom problemu. Nemojte primjerom pokazati čuveni jo – jo efekt propalih dijeta. Vaša će tinejdžerka postići zdravu tjelesnu težinu isključivo zdravim i uravnoteženim stilom prehrane.
  5. Budite informirani o znakovima poremećaja prehrane. Poremećaji prehrane su u porastu, počinju najčešće u tinejdžerskim godinama i ne događaju se samo drugima. Stoga budite na oprezu, informirajte se i držite oči otvorene kako biste mogli pravovremeno prepoznati da je vašem djetetu potrebna Vaša i stručna pomoć. Koliko god prepoznavanje tako ozbiljnog poremećaja kod vlastitog djeteta može biti bolno, što se ranije postavi dijagnoza i započne tretman, to je veća šansa za potpuni oporavak.

Debljina — kako možete pomoći?

Podsjetite tinejdžere na to da su oni puno više od izgleda njihovog tijela.

Tinejdžera koji sebe opisuje kroz izgled svog tijela treba podsjetiti da smo svi mi puno, puno više od samog izgleda tijela: mi smo splet sposobnosti, vještina, talenata, nadanja, snova, vjerovanja.

Djeca uče od roditelja.

Tinejdžeri s jednim roditeljem koji je debeo imaju gotovo 80 posto izgleda da i sami postanu debeli u odrasloj dobi. Istraživanja pokazuju da  savjete o prehrani i tjelesnoj težini tinejdžeri najčešće traže upravo od roditelja.

Postavite realne ciljeve.

Istraživanja pokazuju da 68 posto tinejdžera misli da Britney Spears i Barbie imaju savršena tijela! Razgovarajte sa svojim tinejdžerima o tome kako su slike slavnih osoba i njihovo prikazivanje na TV-u pod kontrolom timova stručnjaka, od šminkera i majstora svjetla do tehničke ekipe koja retušira i dotjeruje fotografije prije objave. I podsjetite ih da je Barbie samo lutka.

Napravite zdravo okruženje za svoju djecu.

Gdje Vaša djeca pronalaze hranu koju jedu? Tko im kupuje hranu? Tko je bira? Tko kuha?

Ne zaboravite da djeca ne mogu jesti ono čega nema! Preuzmite odgovornost za ulogu koju imate u životu svoje djece.

Planirajte.

Ako Vaš tinejdžer često želi jesti u restoranima brze hrane, dogovorite da jede prije odlaska (tako će manje pojesti tamo), ili da izabere zdraviju opciju. Ako Vaš brzi tempo života diktira lošu i nezdravu prehranu, planirajte vikendom kako uključiti zdrave obroke u dnevni ritam.

Izbjegavajte vrijeđanje.

Ako mislite da će vrijeđanje djetetovog izgleda djelovati motivirajuće – varate se. Jedino što ćete dobiti s takvim postupcima je da će se Vaše dijete osjećati posramljeno, ljutito, povrijeđeno i obeshrabreno. A vaš će odnos biti ozbiljno narušen. Iz svega toga će se vjerojatno razviti i dugoročne posljedice po djetetovo samopoštovanje, što mu sigurno neće olakšati gubitak kilograma.

Gradite pozitivno.

Umjesto da budete izvor kritike i negativne procjene, pokušajte davati ohrabrenje i pomoć. Dijete koje se osjeća voljeno i snažno puno lakše će mijenjati prehrambene navike i držati se pravila jer osjeća da može postići ono što si zacrta. Pomozite mu u izgradnji samopoštovanja i dobre slike o sebi.

Razmislite o vlastitom životnom stilu.

Držite li grickalice i nezdravu hranu u kući? Je li Vaš tempo života tako brz da često pribjegavate nezdravoj, na brzinu pripremljenoj hrani? Je li život Vaše obitelji primarno orijentiran na aktivnosti kao što su: gledanje televizije, sjedenje za kompjutorom i sl.?

Izbacite lošu hranu iz kuće. Usporite i planirajte prehranu. Uključite fizičku aktivnost u život svoje djece.

Razmislite zašto Vaša djeca jedu.

Pretilost može biti simptom stresa. Liječi li Vaše dijete neke probleme hranom? Kao što odrasli ponekad koriste alkohol ili tablete, djeca najčešće koriste hranu da bi se lakše nosila sa stresom ili ispunjavala emocionalne praznine.

NE ZABORAVITE DA ZDRAVA PREHRANA MOŽE SPASITI ŽIVOT VAŠEG DJETETA.

Poremećaji hranjenja

Poremećaj hranjenja se definira kao kronično samoinicijativno izgladnjivanje ili prejedanje, a obično je rezultat iskrivljene percepcije vlastitog tijela. Dva najčešća poremećaja hranjenja su anoreksija i bulimija.

Osnovne činjenice o anoreksiji

Anoreksija (ili punim nazivom anorexia nervosa, što na grčkom znači "gubitak apetita") je vrlo ozbiljan poremećaj hranjenja koji karakterizira namjerno izgladnjivanje. Petnaest puta je češći kod djevojaka u odnosu na mladiće. Obično započinje u razdoblju adolescencije ili rane odrasle dobi, ali se rijetko javlja i kod djece te žena koje su prešle dvadesetpetu.

Osobe oboljele od anoreksije mogu pokazivati neke od sljedećih karakteristika:

  1. sklonost perfekcionizmu
  2. depresiju
  3. potrebu za kontroliranjem sebe i drugih
  4. pojačanu želju za čitanje o hrani i kuhanje
  5. pretjerano vježbanje
  6. gubitak od 15 posto normalne tjelesne težine (osoba ponekad izgubi i do 35 posto težine koju je imala prije obolijevanja)
  7. gubitak menstruacije
  8. promjene raspoloženja
  9. izolaciju
  10. visoki stupanj anksioznosti
  11. osjećaj umora
  12. rituale oko hranjenja
  13. mentalnu opsesiju hranom

Osnovne činjenice o bulimiji

Bulimija (naziv nastao od grčkih riječi za "bik" i "glad") je poremećaj hranjenja karakteriziran prejedanjem (osoba jede kao "gladni bik"), nakon čega slijedi pročišćavanje organizma prisilnim povraćanjem, postom ili uzimanjem laksativa (purgativa, odnosno sredstava za čišćenje). Osobe koje pate od ovog poremećaja svjesne su toga da njihove navike hranjenja nisu normalne, ali osjećaju da ih poremećaj preplavljuje i preuzima kontrolu nad njima. Prejedanje je obično obilno, odigrava se nasamo, a popraćeno je depresijom, osjećajem krivnje i gađenja prema sebi.

Osobe oboljele od bulimije mogu pokazivati neke od sljedećih karakteristika:

  1. Brojanje kalorija, mjerenje hrane, učestalo pripravljanje hrane, držanje dijete i ekstremno vježbanje.
  2. Konzumiranje visokokalorične hrane tijekom faza prejedanja.
  3. Skrovito hranjenje tijekom faza prejedanja.
  4. Gladovanje, ako izbacivanje hrane iz tijela nije dostupno.
  5. Pokušaji smanjenja težine teškim dijetama, izazivanje povraćanja i uzimanje diuretika (sredstava za izlučivanje tekućine iz tijela).
  6. Česte promjene u težini koje su veće od pet kilograma, a koje su posljedica izmjenjivanja faze prejedanja i posta.

Oba su poremećaja teška, i oba mogu uzrokovati smrt.

Potražite stručnu pomoć čim prije ako sumnjate da Vaše dijete ima poremećaj hranjenja.

Najbolja prevencija ovisnosti

  1. Slušajte djecu. Ako ih naučite na to da se njihovi stavovi i razmišljanja čuju i poštuju, reći će vam stvarno važne stvari i otvoriti vam put do svog svijeta.
  2. Učite ih kako reći "NE". Dobar dio odrastanja djecu se i kod kuće i u školi uči kako se ne suprostavljati, a onda se od njih odjednom očekuje da se suprostave vršnjacima kada se radi o nepoželjnim aktivnostima. Ako želite da dijete zna reći NE kada mu netko predloži korištenje droga, onda ćete se morati prvo naučiti kako tolerirati da to isto dijete Vama kaže NE kada se s nečim ne slaže.
  3. Ohrabrujte samostalno donošenje odluka. Od rane dobi djecu treba učiti kako se donose odluke, i dopustiti im da pogriješe i uče iz svojih loših odluka. Bolje je da to uče s 5 ili 10 godina, a ne s 20 ili 30, kada posljedice pogrešaka mogu biti puno ozbiljnije.
  4. Budite dobar primjer. Učite djecu primjerima, a ne frazama. Ne možete imati 20 kilograma viška i učiti druge kako pravilno jesti. Ne možete držati lekciju o štetnosti pušenja djeci, a onda otići i zapaliti cigaretu. Bez obzira na to što govorili djeca će činiti ono što Vi činite. 
  5. Gradite im samopoštovanje. Poštujući djecu pomažete im da sami sebe poštuju. To znači da ih pohvalite kad učine nešto dobro, da govorite o njihovoj snazi, da budete pristupačni i da lako praštate pogreške.
  6. Ponavljajte sve navedeno.

Ako niste sigurni postupate li dobro, ili ako vam se čini da dijete nije dobro, potražite stručnu pomoć što prije. Bolje je da pušete na hladno, nego da svi izgorite u požaru.

ranktrackr.net