Ovisnosti

Američko psihijatrijsko udruženje definira ovisnost kao skup tri ili više dolje navedenih simptoma koji se mogu pojaviti bilo kad unutar razdoblja od 12 mjeseci. Ti simptomi su:

1. tolerancija, odnosno potreba za uzimanjem sve većih količina droge da bi se postigli isti efekti
2. apstinencijska kriza, koja uključuje neugodne simptome kad je tijelu uskraćena određena droga, što opet rezultira sve češćim uzimanjem da bi se ti negativni simptomi izbjegli
3. uzimanje droge duže vrijeme ili u većim količinama nego što je bila prvotna namjera
4. neuspješno nastojanje da se smanji upotreba droge
5. puno vremena provedeno u nabavi i uzimanju droge, te oporavljanju od njenih učinaka
6. propuštanje socijalnih, školskih/poslovnih i rekreativnih aktivnosti zbog uzimanja droge
7. kontinuirano uzimanje droge, iako se zna da ona predstavlja ozbiljan problem

—

Jeste li znali?

1. Svaki četvrti Hrvat izravno je zahvaćen alkoholizmom tako što je ili sam alkoholičar ili ima alkoholičara u najbližoj obitelji.
2. Djeca alkoholičara 4 do 6 puta češće postaju alkoholičari (ili ovisnici o drugim drogama) od one djece koje nemaju alkoholičara u obitelji.
3. Do svoje 20-e godine gotovo 80 posto mladih je probalo neku ilegalnu drogu, a većina ih je zloupotrebljavala alkohol.

Igranje nasilnih video igrica

Igranje nasilnih videoigrica znanstveno dokazano povećava vjerojatnost nasilnih reakcija.

Što nasilne videoigrice čine djeci?

1. Uče ih povezivanju nasilja s ugodom. Eliminacija ili ozljeđivanje drugog lika u igri nagrađuje se bodovima i napredovanjem. A upravo obratno učimo djecu, i upravo obratno očekujemo jedni od drugih u životu.
2. Nasilno ponašanje uvježbava se stotinu puta, nekad i po više sati na dan. Što još Vaše dijete uči toliko učestalo?
3. Ovisnost o videoigricama dokazano šteti razvoju mozga. Ovisnosti o videoigricama posebno su izložena djeca koja su u razdoblju intenzivnog razvoja mozga. 

Zašto su djeca nasilna?

Općenito govoreći, djeca su nasilna zato što žive okružena nasiljem kojeg uče i imitiraju.

Nasilje mogu vidjeti na svakom koraku: u vlastitoj obitelji, kod prijatelja, poznanika i stranaca. Nasilje je vijest, nasilje je popularno jer je medijski popraćeno bolje nego bilo što drugo. Nikada ranije u povijesti nismo mogli više i detaljnije pratiti nasilne strahote iz cijeloga svijeta, i to u realnom vremenu. Nasilje je na društvenim mrežama, na forumima i chatovima, u većini televizijskih serija koje djeca i mladi prate, a i u brojnim videoigricama.

Izloženost takvoj količini nasilja na može drugo nego izazivati nasilje, što potvrđuju i brojna znanstvena istraživanja. Izloženost nasilju kroz medije dokazano izaziva posljedice kao što su: neosjetljivost na strahote nasilja, prihvaćanje nasilja kao mogućeg načina rješavanja problema, identificiranje sa žrtvom ili nasilnikom, a i imitiranje nasilnog čina kojeg su vidjeli.

U jednom znanstvenom istraživanju pronađeno je da brojna djeca koja su bila izložena online nasilju, nisu uopće bila svjesna da su izložena nasilju (iako su imala simptome izloženosti nasilju, ali nisu to povezala). S pomicanjem granica toga što je nasilno a što nije, pomiče se i razina suosjećajnosti prema žrtvama nasilja.

Istraživanja na studentima potvrđuju da je suosjećajnost u ozbiljnom, nikada do sada zabilježenom, padu.

Agresivnost djece kroz razvoj

Agresija je jedan od prvih odgovora na frustraciju koje možemo vidjeti kod malih beba. Većina beba iskazuje agresiju do neke mjere. Griženje, čupanje, bacanje i guranje su uobičajena ponašanja male djece, pogotovo dok ne razviju verbalne vještine koje im omogućuju da na taj način izraze što žele i kako se osjećaju. Frekvencija fizičke agresije doseže svoj vrh tijekom druge i treće godine djetetovog života, nakon čega počinje opadati. Odrasli oko djeteta, u tom ranom djetinjstvu, uče dijete kako rješavati probleme, komunicirati s drugima i zadovoljavati svoje potrebe bez korištenja agresije. Djeca ne znaju automatski sama kako sebe umiriti nakon što se uzrujaju. Zato to za njih, na početku, čine njihovi roditelji, zagrljajem i nježnom zaštitom. Djeca koja imaju takvu roditeljsku podršku obično do ulaska u školu većim dijelom imaju usvojene socijalno prihvatljive norme ponašanja i ne iskazuju agresiju.
 
Neka djeca krenu u školu, bez da su uspjela postići ove razvojne zadatke. To može biti iz brojnih razloga, a najčešći su:

1. Trud da se postave granice nije bio dovoljno efikasan i roditeljima treba pomoć oko tih vještina.
2. Netko iz djetetove okoline je modelirao agresivno ponašanje. Najčešće se radi o nekom obliku zlostavljanja ili zanemarivanja djeteta ili izloženosti bullyingu.
3. Dijete je doživjelo psihološku traumu koju nije uspješno razriješilo.
4. Postoji medicinski ili neurološki razlog koji utječe na ponašanje djeteta.

Djeca u osnovnoj školi nemaju ispade u ponašanju bez razloga. Dijete uvijek reagira na nešto. Cilj je stručnjaka u školi, a po potrebi i drugih služba, otkriti o čemu se radi, i pomoći djetetu, kao i njegovim roditeljima.

Izrazito je važno da sve škole njeguju nultu stopu tolerancije prema nasilju, i da se mali prijestupi iskorištavaju za edukaciju djece o toleranciji, rješavanju sukoba, suosjećajnosti i prijateljstvu. Reagiranje na male prijestupe ključno je da ne bi došlo do ozbiljnijih problema. To je u suprotnosti s onim što najčešće vidimo po novinama, kada odrasli, ponekad roditelji, a ponekad i stručnjaci koji rade u školama, kažu za neko ponašanje da nije bilo "ništa strašno, samo dječje naguravanje ili nestašluk".

Zvuči kao da se mi odrasli nismo još dogovorili što je to nasilje i što ćemo s njim, pa zašto se onda čudimo kada se djeca u tome ne snalaze?

Prevencija agresije kod djece

Najbolju prevenciju agresivnog ponašanja nalazimo u stabilnom i sigurnom obiteljskom ozračju, u kojem postoje jasne granice, kao što postoji i osjećaj pripadnosti obitelji kroz toplinu i uključenost u život djeteta.

Svi koji dolaze u kontakt s djecom trebali bi osvijestiti vlastitu ulogu modela u tom kontaktu.

Djeca koja zlostavljaju vlastite roditelje

To je zabilježena pojava i sve češće se susreće u praksi, iako se radi o problemu koji rijetko napušta obiteljska četiri zida sve dok nije toliko velik da zahtijeva zdravstvenu i/ili policijsku intervencije. To je tabu tema i zato pomoć obitelji nažalost stiže kad je ozbiljna šteta već učinjena. Razlog što roditelji prije ne potraže pomoć krije se vjerojatno u osjećaju srama, jer im ne uspijeva ono što većini roditelja ide bez pomoći izvana. Neki se roditelji, uz to, boje toga da bi intervencijom stručnjaka mogli još i pogoršati nasilje. Priznati sebi da imate problem je prvi korak, a onda treba čim prije potražiti pomoć educiranog, specijaliziranog stručnjaka psihologa ili psihijatra. Možda roditelji i dijete trebaju naučiti neke vještine nošenja sa stresom, rješavanja sukoba, kontrole emocija i komunikacije, a možda se radi o nekom ozbiljnijem poremećaju koje dijete trpi, a zajedno s njim i njegovi roditelji – jer ne znaju kako pomoći pa odmažu.

Oblici zlostavljanja roditelja koje najčešće vidimo: 

1. Fizičko – najčešće, guranje, pljuskanje, pljuvanje, udaranje, bacanje ili razbijanje stvari, zidova, kućne opreme.
2. Verbalno – najčešće, vikanje, psovanje, vrijeđanje ili obeshrabrivanje
3. Psihološko – najčešće, zastrašivanje, prijetnje, laganje, bjegovi od kuće
4. Financijsko – krađe novca ili stvari, uništavanje imovine roditelja, zaduživanje

Većina laika, a i stručnjaka, smatra da je zlostavljanje roditelja rezultat lošeg odgoja, zlostavljanja ili nemara samih roditelja, no važno je znati i to da ima djece zlostavljača koji nisu imali traumatično djetinjstvo. Istraživači su utvrdili da je u nešto više od 80 posto slučajeva zlostavljana majka, i to najčešće samohrana. Oko 10 posto djece koja zlostavljaju imaju ispod 10 godina.

Mnogi će roditelji tinejdžera u nekim od navedenih ponašanja prepoznati svoje dijete. No razlika je golim okom vidljiva: roditelji djece koja zlostavljaju doživjeli su fizičko ozljeđivanje, grubo verbalno vrijeđanje, ponižavanje, krađe i uništavanje obiteljske imovine. Nemogućnost da spriječe takva ponašanja ozbiljno ozljeđuje samopoštovanje roditelja, a nemoć i nepovjerenje u sebe odvraćaju roditelja od toga da potraži stručnu pomoć.

Izlaz iz ovakvih problema, kao što je zlostavljanje roditelja od strane djece, nikada nije jednostavan. Nužno je obratiti se iskusnom stručnjaku zajedno s kojim će se utvrditi što je pošlo naopako, što se to događa i kako iz toga izaći.

Zlostavljanje

1. VERBALNO ZLOSTAVLJANJE U ODNOSIMA (Patricia Evans)

Jeste li ikada doživjeli da vas partner ponižava ili vam narušava samopoštovanje grubim i obezvređujućim riječima? Ili ste se možda u razgovoru s njime osjećali loše, a da pritom niste mogli prepoznati koji je stvarni uzrok tome? Možda ste i kao dijete bili žrtva verbalnog zlostavljanja, no nikada to niste osvijestili ni samima sebi niti ste o tome saznali dovoljno da biste u sadašnjosti živjeli drugačije ili bez sličnih problema?

Ova knjiga - cijenjene je stručnjakinje za međuljudsku komunikaciju – pomoći će vam da pronađete odgovore na ta pitanja. Temelji se na razgovorima autorice sa četrdeset žena koje su doživjele verbalno zlostavljanje u dobi od dvadeset jedne do šezdeset šest godina, a koje su u takvom odnosu bile prosječno više od 16 godina.

Autorica predlaže kako reagirati na konkretne kategorije zlostavljanja: na suzdržanost, na suprotstavljanje, omalovažavanje, na zlostavljanje pod izgovorom da je riječ o šali, na blokiranje i skretanje na drugu temu, na optužbe, na prosuđivanje i kritiziranje, na banaliziranje, narušavanje vašeg samopoštovanja, na prijetnje, na pogrdne riječi, naređivanje itd.

Iako ova knjiga opisuje ženska iskustva, činjenica je da i poneki muškarci trpe verbalno zlostavljanje svojih partnerica.

Iz Sadržaja

Zlostavljač i odnos ispunjen zlostavljanjem

Posljedice verbalnog zlostavljanja

Partneričini osjećaji

Značajke i kategorije verbalnog zlostavljanja

Ovisnik o bijesu

Djelotvorne reakcije na verbalno zlostavljanje

Oporavak

Skrivena dinamika: Neki razlozi „zašto“

Djeca i verbalno zlostavljanje

Isječak

 „Verbalno zlostavljanje vrsta je zlostavljanja koja ne ostavlja dokaze usporedive s modricama kao posljedicama fizičkog zlostavljanja. No, verbalno zlostavljanje može biti podjednako bolno, a za oporavak može biti potrebno i mnogo više vremena.(…)

Ne očajavajte. Ne predlažem vam da promijenite svoju prirodu kako biste mogli odrediti možete li ostvariti sretan odnos sa svojim partnerom, nego vam predlažem da, prepoznavši ono što se događa, na to što ste shvatili počnete reagirati na poseban način – zahtijevajući da se nešto promijeni. Na taj način ćete se možda suočiti sa svojim strahom od ’gubitka ljubavi’. No, ako to ne učinite, mogli biste se suočiti sa strahom od ’gubitka same sebe’.

2. PREŽIVJETI SEKSUALNO NASILJE (Liz Kelly)

Iako je izraz „prekinuti sa šutnjom“ posljednjih nekoliko godina postao feministički cliche, on upućuje na jednu važnu činjenicu. Feminizam je stvorio kontekst u kojemu je mnogim ženama diljem svijeta omogućeno da imenuju svoja iskustva nasilja i zlostavljanja te da o njima otvoreno govore. Ovu je knjigu omogućilo 60 žena koje su odlučile da budu dio tog procesa. Ona je posvećena njima, kao i svim ženama koje su preživjele seksualno nasilje.

autorica

Prepuna šokantnih ispovijesti, ova je knjiga, osim ženama koje su pretrpjele ovakvu vrstu nasilja/zlostavljanja, korisna svima onima koji se bave problematikom seksualnog nasilja i njegovim posljedicama. Naime, ona je izvor važnih spoznaja za istraživače u području sociologije, kriminologije, seksualnih politika i ženskih studija.

Liz Kelly više od trideset godina djeluje kao feministica, znanstvenica i aktivistica u području nasilja protiv žena i djece.

Iz Sadržaja

„Dijeleći zajedničku bol“: istraživanje seksualnog nasilja

Središnje pitanje: Seksualno nasilje i feministička teorija

Dogodilo se mnogim ženama: seksualno nasilje kao kontinuum

„Nisam sigurna kako bih to nazvala, ali…“: definiranje seksualnog nasilja

Žrtve ili žene koje su preživjele?

Kako se oduprijeti seksualnom nasilju, nositi se s njim i preživjeti

Incest: kako se oduprijeti i nositi s njim

Život s posljedicama seksualnog nasilja

„Ostaju ožiljci“: suočavanje s posljedicama seksualnog nasilja

„Borit ću se kad god se s tim suočim“: od osobnog preživljavanja do zajedničkog otpora

Isječak

„Ako je utjecaj međunarodnog terorizma prikazan kao ugrožavanje osnovnih ljudskih prava, koja bi riječ mogla osvijetliti da je terorizam u obitelji ono što na najizravniji način ugrožava živote nebrojenih žena širom svijeta? (…)U periodu neposredno nakon silovanja žene se moraju nositi s osjećajima koji su posljedica silovanja. Dvadeset osam silovanih žena prisjetile su se sljedećih osjećaja (poredani su po učestalosti pojavljivanja u intervjuima): nemir, zatupljenost, okaljanost, sram, bijes, želja da zaborave, povrijeđenost, krivnja i strah. (…)

Zbog stereotipne predodžbe da je silovatelj osoba koju žena ne poznaje, što je povezano sa spoznajom da je silovanje nešto najstrašnije što se ženi može dogoditi, mnoge žene nisu učestali prisilni seksualni odnos unutar veze doživljavale kao silovanje.(…)

Dio teškoća s označavanjem napada prijatelja, partnera ili rođaka silovanjem možda leži u tome što to uključuje proglašavanje muškarca za kojeg žena ima, ili je imala pozitivne osjećaje, silovateljom. Kao što postoje stereotipi o tome koje su žene žrtve silovanja, isto tako postoje i stereotipi o silovateljima i zlostavljačima djece. Uobičajena je predodžba da su to psihički poremećena ’čudovišta’“.

3. NEĆKO (Edith Schreiber-Wicke; Carola Holland)

Nećko je slikovnica koja dijete podučava kako i u kojim situacijama reći Ne. To je slikovnica o dječjim pravima uz pomoć koje roditelji mogu dijete podučiti da biti pristojan ne znači uvijek kimati, potvrđivati što kažu ili zatraže odrasli. Grafički lijepo opremljena, veselo i duhovito ilustrirana, nudi cijeli popis situacija u kojima dijete treba reći Ne.

ISJEČAK

„Vrlo je važno znati kada je pravo mjesto i pravi trenutak da se kaže NE“, rekao je Nećko.

„Većina kaže NE tek tako – jer ih to veseli. Jer time možeš odrasle tako lijepo živcirati. Ali, mnogi često zaboravljaju reći NE upravo onda kada je to zaista važno“

„A kada je zaista važno?“, upitao je Leo.

„Zaista to želiš čuti? Cijeli popis Kada-reći-NE?“

„“Naravno!“, rekao je Leo

(…)

„Reci NE kad te netko nepoznat želi povesti autom.

To vrijedi i ako kaže da ga je poslala tvoja majka. Ili ako kaže da je prijatelj tvog oca. Ili ako kaže bilo što drugo.

(…)

Reci NE ako ti se netko približi više nego što bi ti želio. To vrijedi za sve one mazitelje, diratelje i grlitelje koji ti jesu i nisu rodbina.“

„Jednostavno reći NE teti Karin?“, upitao je Leo sumnjičavo. No pomisao mu se svidjela.

„Jednostavno reći NE“, potvrdio je Nećko.

„Preživjet će. Sigurno.“

4. NASILNIK, ŽRTVA I PROMATRAČ (Barbara Coloroso)

. Od vrtića do srednje škole – Kako roditelji i učitelji mogu pomoći u prekidanju kruga nasilja

Oslanjajući se na desetljeća u radu s traumatiziranim mladim ljudima te u rješavanju sukoba i pravednom mirenju, poznata stručnjakinja na planu obrazovanja, nudi praktičnu i suosjećajnu knjigu kojom čitateljima pomaže da prepoznaju karakterističnu trijadu nasilništva: nasilnika koji nanosi bol, žrtvu koja je meta (i koja može postati nasilnik) te promatrače - vršnjake, braću i sestre ili odrasle osobe koji ne poduzimaju ništa da bi olakšali situaciju.

Saznat ćete zašto prijezir, a ne ljutnja dovodi do nasilništva, koje su razlike između zadirkivanja i ismijavanja te između koketiranja i seksualnog nasilništva, kako pomoći žrtvi da se oporavi, kako uspješno disciplinirati radije nego kazniti nasilnika te zašto je učenje „koda suosjećanja“ snažniji protuotrov za nasilništvo nego tehnike rješavanja sukoba.

Autorica u knjizi navodi četrnaest znakova upozorenja po kojima bi roditelj morao prepoznati da je mu dijete izloženo nasilništvu. Tu je i skala procjene za predviđanje nasilnog postupanja djeteta, uz profil koji ukazuje na tendenciju prema nasilničkom ponašanju.

IZ SADRŽAJA

Tri lika i tragedija

Nasilnik

Žrtva

Promatrač

Potječe iz obitelji

Ima li nasilnika u kući?

Postoji li žrtva u kući?

Od promatrača do svjedoka

Brižne škole, uključene zajednice

ISJEČAK

„Nasilništvo je pitanje života i smrti koje mi ignoriramo po cijenu ugroženosti vlastite djece. Ono više ne smije biti umanjivano i trivijalizirano od strane odraslih, olako shvaćano, odbacivano ili negirano. Tisuće djece svaki dan odlaze u školu ispunjeni strahom i nemirom; druga pak glume bolest da bi izbjegla ismijavanje ili napade na putu do škole ili u školskom dvorištu, u hodnicima ili toaletima; dok se neka djeca uspiju 'razboljeti' u školi kako bi izbjegla mučenje u svlačionici. Djeca koja su žrtve drugih učenika provode puno vremena u izmišljanju načina za izbjegavanje traumi te im preostaje malo energije za učenje.

(…)

Djeca imaju niz razloga zbog kojih ne govore o nasilništvu:

1. Sram ih je jer su žrtve nasilništva. (…)

2. Djeca se boje osvete ako se povjere odrasloj osobi. Nasilnici hrane taj strah prijetnjama. Strah i implicitne ili otvorene prijetnje osvetom se kombiniraju u 'kodeks šutnje' koji omogućava nasilniku da mirno nastavlja svoje brutalne aktivnosti.

3. Misle da im nitko ne može pomoći. (…)

4. Misle da im nitko ne želi pomoći. Rečeno ime je da se pokušaju slagati s nasilnikom ili da ga se klone, da vrate i da ne budu 'slabići'.

5. Uvučeni su u laž da je nasilništvo nužan dio odrastanja. (…)

6. Mogu vjerovati da su odrasli dio laži, s obzirom na to da ih ne zlostavljaju samo druga djeca. (…)

7. Naučili su da je 'cinkanje' vršnjaka loše, glupo, djetinjasto – čak i kad ih taj vršnjak zlostavlja. Podnošenje ili popuštanje bi trebao biti 'zreliji' odgovor na verbalno ili fizičko zlostavljanje ili izbjegavanje.