Agresija je jedan od prvih odgovora na frustraciju koje možemo vidjeti kod malih beba. Većina beba iskazuje agresiju do neke mjere. Griženje, čupanje, bacanje i guranje su uobičajena ponašanja male djece, pogotovo dok ne razviju verbalne vještine koje im omogućuju da na taj način izraze što žele i kako se osjećaju. Frekvencija fizičke agresije doseže svoj vrh tijekom druge i treće godine djetetovog života, nakon čega počinje opadati. Odrasli oko djeteta, u tom ranom djetinjstvu, uče dijete kako rješavati probleme, komunicirati s drugima i zadovoljavati svoje potrebe bez korištenja agresije. Djeca ne znaju automatski sama kako sebe umiriti nakon što se uzrujaju. Zato to za njih, na početku, čine njihovi roditelji, zagrljajem i nježnom zaštitom. Djeca koja imaju takvu roditeljsku podršku obično do ulaska u školu većim dijelom imaju usvojene socijalno prihvatljive norme ponašanja i ne iskazuju agresiju.
Neka djeca krenu u školu, bez da su uspjela postići ove razvojne zadatke. To može biti iz brojnih razloga, a najčešći su:
- Trud da se postave granice nije bio dovoljno efikasan i roditeljima treba pomoć oko tih vještina.
- Netko iz djetetove okoline je modelirao agresivno ponašanje. Najčešće se radi o nekom obliku zlostavljanja ili zanemarivanja djeteta ili izloženosti bullyingu.
- Dijete je doživjelo psihološku traumu koju nije uspješno razriješilo.
- Postoji medicinski ili neurološki razlog koji utječe na ponašanje djeteta.
Djeca u osnovnoj školi nemaju ispade u ponašanju bez razloga. Dijete uvijek reagira na nešto. Cilj je stručnjaka u školi, a po potrebi i drugih služba, otkriti o čemu se radi, i pomoći djetetu, kao i njegovim roditeljima.
Izrazito je važno da sve škole njeguju nultu stopu tolerancije prema nasilju, i da se mali prijestupi iskorištavaju za edukaciju djece o toleranciji, rješavanju sukoba, suosjećajnosti i prijateljstvu. Reagiranje na male prijestupe ključno je da ne bi došlo do ozbiljnijih problema. To je u suprotnosti s onim što najčešće vidimo po novinama, kada odrasli, ponekad roditelji, a ponekad i stručnjaci koji rade u školama, kažu za neko ponašanje da nije bilo "ništa strašno, samo dječje naguravanje ili nestašluk".
Zvuči kao da se mi odrasli nismo još dogovorili što je to nasilje i što ćemo s njim, pa zašto se onda čudimo kada se djeca u tome ne snalaze?