Roditeljstvo

Grabežljivci: internet lovci na djecu

Ne zaboravite! GRABEŽLJIVCI SU UVIJEK TAMO GDJE SU DJECA.

  1. Grabežljivci su najčešće muškarci, od 25 godina nadalje (nisu nužno stariji muškarci)
  2. Koriste informacije s društvenih mreža da bi se približili djetetu, obično se predstavljaju kao “prijatelj od prijatelja”
  3. Obično imaju seksualne motive (seksualni razgovori, dijeljenje seksualnih aktivnosti, razmjena fotografija, rijeđe se usude dogovarati susret ili planirati otmicu)
  4. Suprotno uobičajenom mišljenju, samo pet posto ih sakriva svoju dob!

Ovi znakovi mogu pomoći u ranoj detekciji kontakta Vašeg djeteta s online grabežljivcem:

  1. Dijete dobiva poklone kojima ne znate porijeklo
  2. Zove nepoznate brojeve
  3. Spušta (minimizira) ekran kada uđete u sobu
  4. Povlači se od prijatelja i obitelji
  5. Uznemiri se kada nema pristup internetu, puno vremena provodi na internetu
  6. Uočavate tjeskobu, nemir i tajanstvenost kod djeteta

SVAKO DIJETE MOŽE BITI ŽRTVA ONLINE GRABEŽLJIVCA!

  1. Žrtve su najčešće djevojčice u dobi 12-15 godina, 25 posto je dječaka
  2. Svako četvrto dijete  će biti izloženo neželjenom seksualnom i pornografskom materijalu online
  3. Samo 25 posto one djece koja dožive neku interakciju sa seksualnim sadržajima, to i kažu svojim roditeljima
  4. 70 posto obitelji koje imaju pristup internetu od kuće, NE koriste aplikacije za zaštitu (ako ste među njima, još danas nazovite svog internet poslužitelja i raspitajte se)
  5. 75 posto djece će podijeliti osobne informacije s nekim koga poznaju samo online, ako zauzvrat nešto dobiju (bon za mobitel ili čak i samo kompliment)

Tinejdžerke i fizički izgled

Istraživanja pokazuju da većina tinejdžerki, za razliku od svojih muških vršnjaka, vlastiti tjelesni izgled stavlja kao prvu i najvažniju brigu u životu. Svakodnevno razmišljaju o obliku i veličini vlastitog tijela i velika većina ih smatra da bi trebale biti mršavije. Dodajmo tome pritisak prijatelja, dečki, roditelja, medija i prehrambene industrije i možda će postati jasnije zašto se broj oboljelih od poremećaja prehrane dramatično i zabrinjavajuće povećava.

Tinejdžerima svakako treba pomoć u razvoju snažnog i zdravog tjelesnog samopoštovanja. Instant savjeti mogu izgledati atraktivno na naslovnici časopisa, ali u realnosti ne mogu pomoći. Kako to obično biva sa savjetima, čim zatvorimo časopis, ma koliko god savjeti bili sjajni, živjet ćemo onako kako sami najbolje znamo. U tom smislu, kada govorimo o nezadovoljstvu vlastitim tijelom, potrebno je uložiti puno više napora i planiranog usmjeravanja da bismo pomogli djeci i mladima u razvoju zdravog i pozitivnog odnosa prema vlastitom tijelu. Tu im je pomoć potrebno omogućiti sa svih strana: od roditelja, u školama, kroz medije.

Osvješćujući koje sve poruke šaljemo djeci o našem vlastitom, a i o njihovom tjelesnom samopoštovanju, i pomažući im da razmišljaju, razumiju i oblikuju stavove o sebi i svijetu oko sebe, opremit ćemo ih alatom koji im je potreban da odrastu u snažne, samopouzdane osobe sa zdravim osjećajem prema vlastitom tijelu.

Krenimo od sebe

Ne možemo nikome pomoći riješiti nešto s čime ni sami ne uspijevamo izaći na kraj. Majka koja je nezadovoljna svojim tijelom ne može govoriti svojoj kćeri o odnosu prema vlastitom tijelu jer, bez obzira na njezino teoretsko znanje, djeluje nevjerodostojno. Njene riječi možda govore ispravne stvari, ali riječi su samo jedan dio cjelokupne informacije koju šaljemo. Zato, za početak, trebamo sebe upitati o tome kakav odnos imamo prema vlastitom tijelu. Volim li svoje tijelo? Mislim li da sam ružna i predebela, ali o tome nikada ne govorim? Jesam li neprekidno na dijeti? Primjećujem li deblje od sebe na cesti, plaži i rugam li im se? Vječno se žalim na to kako s godinama izgledam sve lošije?

Razmislite o tim pitanjima jer ćete upravo onim što mislite i osjećate o vlastitom tijelu utjecati na to kako će vaše dijete osjećati i misliti o vlastitom tijelu. Bez obzira na to što vi govorili. Djeca uče primjerom, a ne predavanjem.

Mitovi i činjenice

Osim poruka koje tinejdžeri dobivaju od svojih roditelja, oni su svakodnevno izloženi i cijelom nizu poruka koje dobivaju od vršnjaka i iz medija. Ako obratimo pozornost na te poruke, moći ćemo pružiti priliku tinejdžerima da prepoznaju i razmisle o tome što od onoga što čuju predstavlja mitove, a što realnost, i koje im poruke pomažu, a koje odmažu u izgradnji zdravoga tjelesnog samopoštovanja. Na primjer, neki mitovi i, nasuprot tome, realne činjenice jesu:

MIT 1 – Tijelo je neograničeno prilagodljivo i s pravim dijetama, tjelovježbom i osobnim naporom svaka osoba može izgledati kao model.
ČINJENICA – Svaka je osoba rođena s drugačijim tijelom. Genetski faktori igraju važnu ulogu u ograničavanju sposobnosti mijenjanja tjelesne težine i oblika tijela. Ne postoji jedan tip tijela koji je savršen i bolji od drugih.

MIT 2 – Dostići izgled modela donosi važne nagrade kao: napredak u karijeri, atraktivnost, ljubavnu i životnu sreću, novac. Ne dostigne li osoba te tjelesne ideale to govori negativno o njenu karakteru. Takve su osobe lijene, nepouzdane, neuspješne i nedostaje im samokontrole.
ČINJENICA – Izgled modela nalaže tjelesnu težinu koja je za većinu žena nerealistična zbog bioloških i genetskih faktora. Pored toga, modeli provode više sati dnevno dotjerujući svoj izgled, i u tome im pomaže cijela ekipa ljudi, od frizera do majstora rasvjete. Tek onda mi vidimo gotov proizvod i s njim se uspoređujemo. Uspoređivanje sebe s nerealnim likovima dobar je način da postanemo obeshrabreni, nesretni i neuspješni.

MIT 3 – Dečki vole samo jako mršave cure.
ČINJENICA – Dečki vole cure koje izgledaju kao žene, a ne kao dječaci. To podrazumijeva grudi, bokove, stražnjicu. Premršave djevojke nalikuju dječacima u razvoju.

Kako ja kao roditelj mogu pomoći?

Ne postoji instant formula kojom možete pomoći Vašoj tinejdžerki izgraditi pozitivno, zdravo i snažno tjelesno samopoštovanje. Ono se gradi godinama, i ta izgradnja počinje u ranom djetinjstvu. U tinejdžerskim godinama roditelji se moraju pomiriti s tim da imaju puno manje kontrole nad tinejdžerkinim hranjenjem, tjelovježbom i odnosom prema vlastitom tijelu. U tinejdžerskim godinama valja se usmjeriti na to da ostanete emocionalno povezani sa svojom kćeri, pružajući joj podršku i pomoć, a ne kritike.

  1. Ne budite poput policajca. Nemojte neprekidno obraćati pažnju na to što vaša tinejdžerka jede, kada jede i koliko to ima kalorija. Radije kupujte zdravu hranu te ispraznite zalihe gaziranih i negaziranih sokova, grickalica i slatkiša. Budite dobar model, pokažite svojim primjerom što je zdrav način prehrane. Nije u redu od vas da kritizirajte i očekujete od tinejdžerke da ima zdrav i uravnotežen način prehrane, dok su istovremeno obiteljske prehrambene navike nezdrave.
  2. Podržavajte svaki oblik tjelesne aktivnosti. Neki tinejdžeri prirodno vole sportske aktivnosti i vrlo su aktivni u nekom sportu. No, drugi ne žele sebe izražavati kroz takav tip organizirane aktivnosti. Zato budite kreativni u prepoznavanju raznih drugih oblika tjelesne aktivnosti. I šetnja trgovačkim centrom je aktivnost. Kao i rolanje, plesanje, uređivanje vrta, vožnja biciklom i sl. Probajte zajedničko vrijeme učiniti zdravim za vaše dijete tako što ćete zajedno biti fizički aktivni. 
  3. Ne uspoređujte. Jedno od najbolnijih iskustava je kada majka uspoređuje svoje dijete s drugim djetetom, rođakom, prijateljem ili sa samom sobom. Nemojte da vaše dijete mora čuti …kada sam ja bila tvojih godina nisam imala problema s celulitom ili …vidiš kako tvoja sestra može bez kolača iza ručka. Takve rečenice, bez obzira na vašu dobru namjeru, ne djeluju motivirajuće nego upravo suprotno - Vaše dijete čine žalosnim, nesigurnim i obeshrabrenim.
  4. Ne govorite loše o svom tijelu i ne koristite dijetu nego uravnoteženu prehranu. Ako vaša kći čuje od vas o vašem nezadovoljstvu vlastitim tijelom, mogla bi pomisliti kako je to normalno i da svaka žena mora osjećati nezadovoljstvo vlastitim tijelom. To je pogotovo opasno ako realno nemate razloga za brigu. Ako imate višak kilograma, na primjer, govorite o tome kao o zdravstvenom, a ne estetskom ili socijalnom problemu. Nemojte primjerom pokazati čuveni jo – jo efekt propalih dijeta. Vaša će tinejdžerka postići zdravu tjelesnu težinu isključivo zdravim i uravnoteženim stilom prehrane.
  5. Budite informirani o znakovima poremećaja prehrane. Poremećaji prehrane su u porastu, počinju najčešće u tinejdžerskim godinama i ne događaju se samo drugima. Stoga budite na oprezu, informirajte se i držite oči otvorene kako biste mogli pravovremeno prepoznati da je vašem djetetu potrebna Vaša i stručna pomoć. Koliko god prepoznavanje tako ozbiljnog poremećaja kod vlastitog djeteta može biti bolno, što se ranije postavi dijagnoza i započne tretman, to je veća šansa za potpuni oporavak.

Debljina — kako možete pomoći?

Podsjetite tinejdžere na to da su oni puno više od izgleda njihovog tijela.

Tinejdžera koji sebe opisuje kroz izgled svog tijela treba podsjetiti da smo svi mi puno, puno više od samog izgleda tijela: mi smo splet sposobnosti, vještina, talenata, nadanja, snova, vjerovanja.

Djeca uče od roditelja.

Tinejdžeri s jednim roditeljem koji je debeo imaju gotovo 80 posto izgleda da i sami postanu debeli u odrasloj dobi. Istraživanja pokazuju da  savjete o prehrani i tjelesnoj težini tinejdžeri najčešće traže upravo od roditelja.

Postavite realne ciljeve.

Istraživanja pokazuju da 68 posto tinejdžera misli da Britney Spears i Barbie imaju savršena tijela! Razgovarajte sa svojim tinejdžerima o tome kako su slike slavnih osoba i njihovo prikazivanje na TV-u pod kontrolom timova stručnjaka, od šminkera i majstora svjetla do tehničke ekipe koja retušira i dotjeruje fotografije prije objave. I podsjetite ih da je Barbie samo lutka.

Napravite zdravo okruženje za svoju djecu.

Gdje Vaša djeca pronalaze hranu koju jedu? Tko im kupuje hranu? Tko je bira? Tko kuha?

Ne zaboravite da djeca ne mogu jesti ono čega nema! Preuzmite odgovornost za ulogu koju imate u životu svoje djece.

Planirajte.

Ako Vaš tinejdžer često želi jesti u restoranima brze hrane, dogovorite da jede prije odlaska (tako će manje pojesti tamo), ili da izabere zdraviju opciju. Ako Vaš brzi tempo života diktira lošu i nezdravu prehranu, planirajte vikendom kako uključiti zdrave obroke u dnevni ritam.

Izbjegavajte vrijeđanje.

Ako mislite da će vrijeđanje djetetovog izgleda djelovati motivirajuće – varate se. Jedino što ćete dobiti s takvim postupcima je da će se Vaše dijete osjećati posramljeno, ljutito, povrijeđeno i obeshrabreno. A vaš će odnos biti ozbiljno narušen. Iz svega toga će se vjerojatno razviti i dugoročne posljedice po djetetovo samopoštovanje, što mu sigurno neće olakšati gubitak kilograma.

Gradite pozitivno.

Umjesto da budete izvor kritike i negativne procjene, pokušajte davati ohrabrenje i pomoć. Dijete koje se osjeća voljeno i snažno puno lakše će mijenjati prehrambene navike i držati se pravila jer osjeća da može postići ono što si zacrta. Pomozite mu u izgradnji samopoštovanja i dobre slike o sebi.

Razmislite o vlastitom životnom stilu.

Držite li grickalice i nezdravu hranu u kući? Je li Vaš tempo života tako brz da često pribjegavate nezdravoj, na brzinu pripremljenoj hrani? Je li život Vaše obitelji primarno orijentiran na aktivnosti kao što su: gledanje televizije, sjedenje za kompjutorom i sl.?

Izbacite lošu hranu iz kuće. Usporite i planirajte prehranu. Uključite fizičku aktivnost u život svoje djece.

Razmislite zašto Vaša djeca jedu.

Pretilost može biti simptom stresa. Liječi li Vaše dijete neke probleme hranom? Kao što odrasli ponekad koriste alkohol ili tablete, djeca najčešće koriste hranu da bi se lakše nosila sa stresom ili ispunjavala emocionalne praznine.

NE ZABORAVITE DA ZDRAVA PREHRANA MOŽE SPASITI ŽIVOT VAŠEG DJETETA.

Poremećaji hranjenja

Poremećaj hranjenja se definira kao kronično samoinicijativno izgladnjivanje ili prejedanje, a obično je rezultat iskrivljene percepcije vlastitog tijela. Dva najčešća poremećaja hranjenja su anoreksija i bulimija.

Osnovne činjenice o anoreksiji

Anoreksija (ili punim nazivom anorexia nervosa, što na grčkom znači "gubitak apetita") je vrlo ozbiljan poremećaj hranjenja koji karakterizira namjerno izgladnjivanje. Petnaest puta je češći kod djevojaka u odnosu na mladiće. Obično započinje u razdoblju adolescencije ili rane odrasle dobi, ali se rijetko javlja i kod djece te žena koje su prešle dvadesetpetu.

Osobe oboljele od anoreksije mogu pokazivati neke od sljedećih karakteristika:

  1. sklonost perfekcionizmu
  2. depresiju
  3. potrebu za kontroliranjem sebe i drugih
  4. pojačanu želju za čitanje o hrani i kuhanje
  5. pretjerano vježbanje
  6. gubitak od 15 posto normalne tjelesne težine (osoba ponekad izgubi i do 35 posto težine koju je imala prije obolijevanja)
  7. gubitak menstruacije
  8. promjene raspoloženja
  9. izolaciju
  10. visoki stupanj anksioznosti
  11. osjećaj umora
  12. rituale oko hranjenja
  13. mentalnu opsesiju hranom

Osnovne činjenice o bulimiji

Bulimija (naziv nastao od grčkih riječi za "bik" i "glad") je poremećaj hranjenja karakteriziran prejedanjem (osoba jede kao "gladni bik"), nakon čega slijedi pročišćavanje organizma prisilnim povraćanjem, postom ili uzimanjem laksativa (purgativa, odnosno sredstava za čišćenje). Osobe koje pate od ovog poremećaja svjesne su toga da njihove navike hranjenja nisu normalne, ali osjećaju da ih poremećaj preplavljuje i preuzima kontrolu nad njima. Prejedanje je obično obilno, odigrava se nasamo, a popraćeno je depresijom, osjećajem krivnje i gađenja prema sebi.

Osobe oboljele od bulimije mogu pokazivati neke od sljedećih karakteristika:

  1. Brojanje kalorija, mjerenje hrane, učestalo pripravljanje hrane, držanje dijete i ekstremno vježbanje.
  2. Konzumiranje visokokalorične hrane tijekom faza prejedanja.
  3. Skrovito hranjenje tijekom faza prejedanja.
  4. Gladovanje, ako izbacivanje hrane iz tijela nije dostupno.
  5. Pokušaji smanjenja težine teškim dijetama, izazivanje povraćanja i uzimanje diuretika (sredstava za izlučivanje tekućine iz tijela).
  6. Česte promjene u težini koje su veće od pet kilograma, a koje su posljedica izmjenjivanja faze prejedanja i posta.

Oba su poremećaja teška, i oba mogu uzrokovati smrt.

Potražite stručnu pomoć čim prije ako sumnjate da Vaše dijete ima poremećaj hranjenja.

Najbolja prevencija ovisnosti

  1. Slušajte djecu. Ako ih naučite na to da se njihovi stavovi i razmišljanja čuju i poštuju, reći će vam stvarno važne stvari i otvoriti vam put do svog svijeta.
  2. Učite ih kako reći "NE". Dobar dio odrastanja djecu se i kod kuće i u školi uči kako se ne suprostavljati, a onda se od njih odjednom očekuje da se suprostave vršnjacima kada se radi o nepoželjnim aktivnostima. Ako želite da dijete zna reći NE kada mu netko predloži korištenje droga, onda ćete se morati prvo naučiti kako tolerirati da to isto dijete Vama kaže NE kada se s nečim ne slaže.
  3. Ohrabrujte samostalno donošenje odluka. Od rane dobi djecu treba učiti kako se donose odluke, i dopustiti im da pogriješe i uče iz svojih loših odluka. Bolje je da to uče s 5 ili 10 godina, a ne s 20 ili 30, kada posljedice pogrešaka mogu biti puno ozbiljnije.
  4. Budite dobar primjer. Učite djecu primjerima, a ne frazama. Ne možete imati 20 kilograma viška i učiti druge kako pravilno jesti. Ne možete držati lekciju o štetnosti pušenja djeci, a onda otići i zapaliti cigaretu. Bez obzira na to što govorili djeca će činiti ono što Vi činite. 
  5. Gradite im samopoštovanje. Poštujući djecu pomažete im da sami sebe poštuju. To znači da ih pohvalite kad učine nešto dobro, da govorite o njihovoj snazi, da budete pristupačni i da lako praštate pogreške.
  6. Ponavljajte sve navedeno.

Ako niste sigurni postupate li dobro, ili ako vam se čini da dijete nije dobro, potražite stručnu pomoć što prije. Bolje je da pušete na hladno, nego da svi izgorite u požaru.

Ovisnosti

Američko psihijatrijsko udruženje definira ovisnost kao skup tri ili više dolje navedenih simptoma koji se mogu pojaviti bilo kad unutar razdoblja od 12 mjeseci. Ti simptomi su:

  1. tolerancija, odnosno potreba za uzimanjem sve većih količina droge da bi se postigli isti efekti
  2. apstinencijska kriza, koja uključuje neugodne simptome kad je tijelu uskraćena određena droga, što opet rezultira sve češćim uzimanjem da bi se ti negativni simptomi izbjegli
  3. uzimanje droge duže vrijeme ili u većim količinama nego što je bila prvotna namjera
  4. neuspješno nastojanje da se smanji upotreba droge
  5. puno vremena provedeno u nabavi i uzimanju droge, te oporavljanju od njenih učinaka
  6. propuštanje socijalnih, školskih/poslovnih i rekreativnih aktivnosti zbog uzimanja droge
  7. kontinuirano uzimanje droge, iako se zna da ona predstavlja ozbiljan problem

Jeste li znali?

  1. Svaki četvrti Hrvat izravno je zahvaćen alkoholizmom tako što je ili sam alkoholičar ili ima alkoholičara u najbližoj obitelji.
  2. Djeca alkoholičara 4 do 6 puta češće postaju alkoholičari (ili ovisnici o drugim drogama) od one djece koje nemaju alkoholičara u obitelji.
  3. Do svoje 20-e godine gotovo 80 posto mladih je probalo neku ilegalnu drogu, a većina ih je zloupotrebljavala alkohol.

Igranje nasilnih video igrica

Igranje nasilnih videoigrica znanstveno dokazano povećava vjerojatnost nasilnih reakcija.

Što nasilne videoigrice čine djeci?

  1. Uče ih povezivanju nasilja s ugodom. Eliminacija ili ozljeđivanje drugog lika u igri nagrađuje se bodovima i napredovanjem. A upravo obratno učimo djecu, i upravo obratno očekujemo jedni od drugih u životu.
  2. Nasilno ponašanje uvježbava se stotinu puta, nekad i po više sati na dan. Što još Vaše dijete uči toliko učestalo?
  3. Ovisnost o videoigricama dokazano šteti razvoju mozga. Ovisnosti o videoigricama posebno su izložena djeca koja su u razdoblju intenzivnog razvoja mozga. 

Zašto su djeca nasilna?

Općenito govoreći, djeca su nasilna zato što žive okružena nasiljem kojeg uče i imitiraju.

Nasilje mogu vidjeti na svakom koraku: u vlastitoj obitelji, kod prijatelja, poznanika i stranaca. Nasilje je vijest, nasilje je popularno jer je medijski popraćeno bolje nego bilo što drugo. Nikada ranije u povijesti nismo mogli više i detaljnije pratiti nasilne strahote iz cijeloga svijeta, i to u realnom vremenu. Nasilje je na društvenim mrežama, na forumima i chatovima, u većini televizijskih serija koje djeca i mladi prate, a i u brojnim videoigricama.

Izloženost takvoj količini nasilja na može drugo nego izazivati nasilje, što potvrđuju i brojna znanstvena istraživanja. Izloženost nasilju kroz medije dokazano izaziva posljedice kao što su: neosjetljivost na strahote nasilja, prihvaćanje nasilja kao mogućeg načina rješavanja problema, identificiranje sa žrtvom ili nasilnikom, a i imitiranje nasilnog čina kojeg su vidjeli.

U jednom znanstvenom istraživanju pronađeno je da brojna djeca koja su bila izložena online nasilju, nisu uopće bila svjesna da su izložena nasilju (iako su imala simptome izloženosti nasilju, ali nisu to povezala). S pomicanjem granica toga što je nasilno a što nije, pomiče se i razina suosjećajnosti prema žrtvama nasilja.

Istraživanja na studentima potvrđuju da je suosjećajnost u ozbiljnom, nikada do sada zabilježenom, padu.

Agresivnost djece kroz razvoj

Agresija je jedan od prvih odgovora na frustraciju koje možemo vidjeti kod malih beba. Većina beba iskazuje agresiju do neke mjere. Griženje, čupanje, bacanje i guranje su uobičajena ponašanja male djece, pogotovo dok ne razviju verbalne vještine koje im omogućuju da na taj način izraze što žele i kako se osjećaju. Frekvencija fizičke agresije doseže svoj vrh tijekom druge i treće godine djetetovog života, nakon čega počinje opadati. Odrasli oko djeteta, u tom ranom djetinjstvu, uče dijete kako rješavati probleme, komunicirati s drugima i zadovoljavati svoje potrebe bez korištenja agresije. Djeca ne znaju automatski sama kako sebe umiriti nakon što se uzrujaju. Zato to za njih, na početku, čine njihovi roditelji, zagrljajem i nježnom zaštitom. Djeca koja imaju takvu roditeljsku podršku obično do ulaska u školu većim dijelom imaju usvojene socijalno prihvatljive norme ponašanja i ne iskazuju agresiju.
 
Neka djeca krenu u školu, bez da su uspjela postići ove razvojne zadatke. To može biti iz brojnih razloga, a najčešći su:

  1. Trud da se postave granice nije bio dovoljno efikasan i roditeljima treba pomoć oko tih vještina.
  2. Netko iz djetetove okoline je modelirao agresivno ponašanje. Najčešće se radi o nekom obliku zlostavljanja ili zanemarivanja djeteta ili izloženosti bullyingu.
  3. Dijete je doživjelo psihološku traumu koju nije uspješno razriješilo.
  4. Postoji medicinski ili neurološki razlog koji utječe na ponašanje djeteta.

Djeca u osnovnoj školi nemaju ispade u ponašanju bez razloga. Dijete uvijek reagira na nešto. Cilj je stručnjaka u školi, a po potrebi i drugih služba, otkriti o čemu se radi, i pomoći djetetu, kao i njegovim roditeljima.

Izrazito je važno da sve škole njeguju nultu stopu tolerancije prema nasilju, i da se mali prijestupi iskorištavaju za edukaciju djece o toleranciji, rješavanju sukoba, suosjećajnosti i prijateljstvu. Reagiranje na male prijestupe ključno je da ne bi došlo do ozbiljnijih problema. To je u suprotnosti s onim što najčešće vidimo po novinama, kada odrasli, ponekad roditelji, a ponekad i stručnjaci koji rade u školama, kažu za neko ponašanje da nije bilo "ništa strašno, samo dječje naguravanje ili nestašluk".

Zvuči kao da se mi odrasli nismo još dogovorili što je to nasilje i što ćemo s njim, pa zašto se onda čudimo kada se djeca u tome ne snalaze?

Djeca koja zlostavljaju vlastite roditelje

To je zabilježena pojava i sve češće se susreće u praksi, iako se radi o problemu koji rijetko napušta obiteljska četiri zida sve dok nije toliko velik da zahtijeva zdravstvenu i/ili policijsku intervencije. To je tabu tema i zato pomoć obitelji nažalost stiže kad je ozbiljna šteta već učinjena. Razlog što roditelji prije ne potraže pomoć krije se vjerojatno u osjećaju srama, jer im ne uspijeva ono što većini roditelja ide bez pomoći izvana. Neki se roditelji, uz to, boje toga da bi intervencijom stručnjaka mogli još i pogoršati nasilje. Priznati sebi da imate problem je prvi korak, a onda treba čim prije potražiti pomoć educiranog, specijaliziranog stručnjaka psihologa ili psihijatra. Možda roditelji i dijete trebaju naučiti neke vještine nošenja sa stresom, rješavanja sukoba, kontrole emocija i komunikacije, a možda se radi o nekom ozbiljnijem poremećaju koje dijete trpi, a zajedno s njim i njegovi roditelji – jer ne znaju kako pomoći pa odmažu.

Oblici zlostavljanja roditelja koje najčešće vidimo: 

  1. Fizičko – najčešće, guranje, pljuskanje, pljuvanje, udaranje, bacanje ili razbijanje stvari, zidova, kućne opreme.
  2. Verbalno – najčešće, vikanje, psovanje, vrijeđanje ili obeshrabrivanje
  3. Psihološko – najčešće, zastrašivanje, prijetnje, laganje, bjegovi od kuće
  4. Financijsko – krađe novca ili stvari, uništavanje imovine roditelja, zaduživanje

Većina laika, a i stručnjaka, smatra da je zlostavljanje roditelja rezultat lošeg odgoja, zlostavljanja ili nemara samih roditelja, no važno je znati i to da ima djece zlostavljača koji nisu imali traumatično djetinjstvo. Istraživači su utvrdili da je u nešto više od 80 posto slučajeva zlostavljana majka, i to najčešće samohrana. Oko 10 posto djece koja zlostavljaju imaju ispod 10 godina.

Mnogi će roditelji tinejdžera u nekim od navedenih ponašanja prepoznati svoje dijete. No razlika je golim okom vidljiva: roditelji djece koja zlostavljaju doživjeli su fizičko ozljeđivanje, grubo verbalno vrijeđanje, ponižavanje, krađe i uništavanje obiteljske imovine. Nemogućnost da spriječe takva ponašanja ozbiljno ozljeđuje samopoštovanje roditelja, a nemoć i nepovjerenje u sebe odvraćaju roditelja od toga da potraži stručnu pomoć.

Izlaz iz ovakvih problema, kao što je zlostavljanje roditelja od strane djece, nikada nije jednostavan. Nužno je obratiti se iskusnom stručnjaku zajedno s kojim će se utvrditi što je pošlo naopako, što se to događa i kako iz toga izaći.

ranktrackr.net