Svatko od nas je bar jednom u životu čuo priču o muškarcu u četrdesetima koji je odbacio svoju životnu družicu poput vrućeg kestena, da bi "odmaglio" s upola mlađim komadom od sebe. Ovaj se prizor, kojim najčešće opisujemo previranja, promjene i nestabilnost srednje dobi, zapravo ne događa baš često. Ono što je, naprotiv, vrlo često, jest to da se u srednjoj dobi dožive neki simptomi krize, u blagom ili pojačanom intenzitetu. Ti simptomi, unatoč uvriježenom mišljenju, pogađaju i muškarce i žene.
Kriza srednjih godina, u punom smislu riječi, kao i blaži oblici ove tranzicije iz adolescencije u starost, najčešće se osjeti negdje između četrdesete i pedesete godine. Za neke osobe može početi već oko 35., a za neke i dvadeset godina kasnije. Kriza može početi naglo, okidač joj može biti neki teški životni događaj, kao što je smrt roditelja ili bliske osobe. No, kriza može doći i polako, "šuljajući se", bez nekog dramatičnog i neočekivanog razloga.
Istraživanja nam ne mogu biti puno od pomoći kada govorimo o krizi srednjih godina, zato jer ih jednostavno nema, ili su vrlo rijetka. Brojna istraživanja koja se bave razvojem djeteta dala su modernim roditeljima odgovore na tisuće pitanja i nedoumica. Utješila su izbezumljene roditelje dvogodišnjaka ili umorne roditelje bučnih devetogodišnjaka brojnim i iscrpnim savjetima. Adolescencija je također pažljivo sagledana, a roditelji tinejdžera imaju mogućnosti saznati puno o tome što se događa tijekom adolescencije i zašto. Pogledamo li stručnu literaturu, vidjet ćemo prilično iscrpno dokumentiran razvoj od začeća do 21. godine. I tu, odjednom, pažnja istraživača prestaje. Odrasla dob doima se kao vrijeme koje je nepromjenjivo i bez ikakvih naročitih pojava koje bi bile od interesa istraživačima. Oni se ponovo bave čovjekom tek u starosti, o čemu opet možemo pronaći dosta zanimljivog materijala.
U odrasloj dobi, osim liječnicima, koji se bave proučavanjem stupnjevitoga fizičkog propadanja, prepušteni smo sami sebi. To je vrijeme u kojem se očekuje da budemo stabilni, samostalni i odgovorni, i, za razliku od djece, adolescenata ili starih, više nemamo nikakvih razvojnih "opravdanja" ako nismo upravo takvi. Nikakva ozbiljna psihološka prilagođavanja nisu dokumentirana, bar ne na način kao što je to učinjeno s traganjem za identitetom kod adolescenata.
Ukratko rečeno, ako niste "posložili kockice", niste zadovoljni s ljubavnim životom, niste izgradili karijeru i podigli obitelj te se ne spremate mirno uploviti u teškoće starosti, s Vama nešto nije u redu. Je li to baš tako? Naravno da nije. Zapravo većina odraslih ljudi doživi neku veću fizičku, profesionalnu, partnersku ili psihološku promjenu tijekom srednjih godina. Ta promjena može biti u obliku nesretnog braka, preljuba ili razvoda, nezadovoljstva poslom, tjeskobe bez vidljivog uzroka, depresije, praznine i usamljenosti. Neke osobe dožive simptome promjena na vrlo intenzivan način, u punom smislu "krizu srednjih godina", dok mnogi izbjegnu ozbiljnu krizu, ali osjete promjene u stavovima, osjećajima i ponašanju.
Razmišljanja o vlastitom identitetu, cjelovitosti, duhovnosti, vlastitom sustavu vrijednosti i ciljevima često se u ovoj dobi javljaju i preispituju, mnoga od njih prvi put u životu.
Psihološko prilagođavanje tijekom srednje dobi nužno je za razvoj osobnosti, razvojno je određeno i prirodno baš kao i dvojbe oko identiteta jednog adolescenta. Unatoč strahu, patnji, nemiru i usamljenosti, tranzicija srednje dobi je neizbježan dio puta koji moramo proći u rastu i razvoju, a donosi nam veću povezanost sa samima sobom, veće razumijevanje sebe i dublje uživanje u životu nego ikada prije.
Otvorenost prema promjenama i razumijevanje tog procesa, kao i razgovor sa stručnjakom vrlo su djelotvorni i pomažu lakše prebroditi krizu, koliko god ona ozbiljna i teška bila. S druge strane, ako propustimo ovu psihološku transformaciju, možemo ostati zarobljeni u kroničnim problemima. Prioritet materijalnim vrijednostima, nasilje, nadmoć i arogancija najčešći su obrambeni mehanizmi koji se onda uključuju. Štetnost takvih obrambenih mehanizama, jednako kao i štetnost "bijega" u depresiju ili ovisnost, nije potrebno posebno naglašavati, iz jednostavnog razloga što svi poznajemo bar jednu osobu koja je u svom životu upravo u tom smjeru krenula.