1. TAJNI JEZIK PREHRAMBENIH POREMEĆAJA – ANOREKSIJA I BULIMIJA / Peggy Claude Pierre)
Anorexia nervosa je poremećaj hranjenja u središtu kojeg se nalazi preplavljujući strah od debljanja. Da bi osigurala mršavost, osoba se koristi različitim metodama – odbija i/ili izbjegava hranu, povraća, koristi laksative, prekomjerno vježba.
Kad su joj obje kćeri iznenada oboljele od anoreksije Peggy Claude-Pierre započela je očajničku bitku za njihove živote. U ovoj knjizi opisuje kako ih je uspjela vratiti s ruba smrti te kako od 1993. godine u klinici Montreaux u Kanadi uspješno liječi brojne žrtve teških poremećaja hranjenja - anoreksije i bulimije. Posve novim pristupom, koji se bazira na bezuvjetnoj ljubavi, razumijevanju i ohrabrivanju, autorica donosi, nadu - i život - oboljelima od ovih bolesti koje se, na žalost, još uvijek prečesto neuspješno liječe i posve pogrešno tumače.
Knjiga pruža izvanredan uvid u um oboljeloga i otkriva uzroke poremećaja hranjenja. Osnovni je - „stanje potvrđene negativnosti“ (SPN) te „negativni um“.
Autorica smatra da se iskrivljena percepcija javlja mnogo prije nego što ljudi postanu opterećeni svojim izgledom. Do anoreksije dolazi kad osoba niskog samopouzdanja i/ili perfekcionist ne uspijeva u cilju postizanja savršenstva.
Iz Sadržaja
Počeci Montreuxa
Stanje potvrđene negativnosti
Mitovi i zablude
Akutni pacijent – zarobljenik „vječnog“ uljeza
Zaustavljanje negativnog uma
Pet stadija oporavka
O ljubavi i liječenju: izazovi u domu
Kako naći profesionalnu pomoć
Poezija iscjeljenja
Isječak
„Moje iskustvo s vlastitim kćerima , pacijentima i tisućama pisama poput Julijinih ono je što mi je pomoglo otkriti etiologiju (dubinske uzroke) prehrambenih poremećaja. Skovala sam termin „stanje potvrđene negativnosti“ (SPN) da definiram kompleksni misaoni proces koji progoni umove oboljelih od prehrambenih poremećaja i ostalih. Prehrambeni poremećaj je stanju potvrđene negativnosti ono što je osip ospicama ili natečene žlijezde zaušnjacima; to je simptom dubinskog problema.
Predispozicije za stanje potvrđene negativnosti javljaju se rano u životu no „prijenosnik“ SPN ne mora nužno razviti prehrambeni poremećaj. (S druge strane, kako ja to vidim, žrtva prehrambenog poremećaja mora imati SPN Druge moguće samonegirajuće manifestacije SPN-a uključuju depresiju, agorafobiju, napadaje panike, opsesivno-kompulzivni poremećaj ili somatski poremećaj (uključujući bilo koji drugi način na koji žrtve izražavaju svoju bol).
(…)
Postojalo je vrijeme u mom životu kad sam mislila da se nikad neću osloboditi „okova“ anoreksije. Tako su bili snažni da sam iznenada postala rob egzistencije bez slobode i rob opsesivne tame koja je vladala svakom mojom mišlju i pokretom. S golemom snagom me vukla sve dublje i dublje u stanje očaja. Moja preosjetljivost i potpuni nedostatak samopoštovanja stvorili su čudovište(…)
Već sam pet godina dobro i rijetko mislim na svoju bolest jer znam da je to bila pogreška u prošlosti. Gledajući unazad, to je vjerojatno iskustvo koje je najviše ne mene utjecalo. Proces ozdravljenja mi je omogućio da se oslobodim loših osjećaja i želje za upravljanjem. Naučila sam kako voljeti sebe i kako ponovno živjeti. Osjećam se osnaženom na način za koji sam mislila da nije moguć. Preuzela sam odgovornost za svoju sreću i budućnost…“
2. ANOREKSIJA – TEŽINA LJEPOTE (Neda Dropulić i doc. dr. Marko Marčinko)
Ispovijest o samoiscrpljivanju i opraštanju
Uvjerena sam da je svaki naš pad stavljen na životni put da bude za rast i nama i ljudima oko nas i da bi bilo mnogo manje nevolje i boli i saderanih koljena, modre kože i modrih duša, da su ljudi spremniji progovoriti o vlastitim zabludama, lutanjima i pogrešnim procjenama.
Neda Dropulić
Razloge, shvaćanja i zablude koji su je vodili do težine od trideset kilograma i natrag, od odbijanja hrane i života do prihvaćanja sebe i osjećaja svojih najbližih – opisuje u ovoj knjizi Neda Dropulić, koja danas svjesno i samouvjereno živi svoj život. Prije toga nije u sebi mogla pomiriti perfekcionističku i umjetničku crtu, težnju za ljepotom djevojaka s fotografija i vapaj djeteta koje nije željelo odrasti. Dajući razne perspektive u svojoj borbi s anoreksijom, autorica može potaknuti i druge osobe oboljele od anoreksije da se, poučene njezinim primjerom, također bore na pravi način i izliječe od teške ali u znatnom postotku izlječive bolesti.
doc. dr. Darko Marčinko, pročelnik Specijalističkog zavoda za poremećaje hranjenja i personologiju Klinike za psihijatriju KBC-a Zagreb.
Iz Sadržaja
Predgovor – doc. dr. Darko Marčinko
Predgovor autorice
Kako mogu biti toliko debela i nositi konfekcijski broj S
Eksperimentiranje s kroničnom gladi
Predebela za bolnicu
Dvije djevojčice
Problem sam ja!
Lažno samopouzdanje
Najuspješnija, najosamljenija, najtužnija
Ljubljeno moje dijete, moja Nedice
Petnaest kilograma
Nespremna za ljubav
Sretna zvijezda i tuđe perje
Suosjećanje kao najveća snaga
Isječak
„I danas postoje trenuci kad se bojim etikete ’one koja je imala anoreksiju’. Moj pad je u koricama odjednom imao cijenu i stoji na polici i dostupan je svima. Svjesna sam da bi mi bilo lakše da sam šutjela, ali ja ne mogu biti takav čovjek. Ne želim biti sitna u svom egoizmu i zbog svog velikog „ja“ sudjelovati u prevari i šutjeti o tome što se događa s tim djevojkama. One su toliko mrtve iznutra da se moraju dodirnuti svako malo da se uvjere da su žive. Njih toliko nema da ne vjeruju ni matičnoj knjizi rođenih da uistinu postoje. Njihove tuge nisu preuveličani doživljaju, već je to konkretna i teška bolest koja ih je zatekla i otrgnula od života. One žele život, ali boje se da ga nisu dostojne. One žive u sablasnim tišinama bolničkih soba i više od ičega na svijetu žele da se utiša buka u njima. (…)
Ovo nije samo knjiga o poremećajima prehrane. Ovo je knjiga o kolektivnoj zarobljenosti ženskih umova, tijela i duša. O mentalnoj anoreksiji, o neprestanom osjećaju krivnje i o životu koji se svodi na pravila hranjenja. Priručnik o nemogućnosti kontrole vlastitih želudaca i o stalnoj potrebi za hranom kao psihoterapijom. O začaranom krugu gladovanja i prejedanja.“
3. KAKO POMOĆI KĆERI DA ZAVOLI SVOJE TIJELO (Brenda Laine Richardson – Elaine Rehr)
Klinička psihologinja i nagrađivana novinarka udruženo savjetuju roditeljima
U ovoj knjizi dvije majke – jedna klinički psiholog, a druga nagrađivana novinarka – udružile su se kako bi roditeljima dale praktične ideje korisne njihovim djevojčicama od rođenja do tinejdžerske dobi. One potiču roditelje da aktivno pomažu kćerima u stjecanju samopouzdanju kako bi se one odnosile prema vlastitom tijelu s poštovanjem i ljubavlju te se pomirile sa svojom jedinstvenom tjelesnom građom i tako da mogu uživati u osjećaju ženstvenosti i fizičke sposobnosti.
Ova knjiga je, dakle, koristan vodič koji majkama može pomoći da njihove kćeri prevladaju tjeskobu pri doživljavanju vlastitih tijela, a ujedno i nadahnuti komentar društvenih pritisaka koji u dvadesetprvom stoljeću čine odrastanje u ženskom tijelu tako teškim i kompleksnim.
„Sjedi uspravno da ti se ne opusti trbuh.“ „Mršavo je uvijek ’in’.“
„Mnogo si zgodnija kad se smiješ.“ „Dečki vole cure s velikim grudima.“
Uz svakodnevno bombardiranje negativnim porukama - od pogrešno upućenih odraslih osoba, prijateljica i prijatelja, a i medija - kako djevojke mogu imati pozitivan odnos prema svome tijelu? Iako majke same ne mogu promijeniti društvo, postoje načini zahvaljujući kojima one mogu poduprijeti i ojačati osjećaj osobnosti kod svojih kćeri.
Iz Sadržaja
Zašto kćerima treba naša pomoć
S one strane uspavanki - Podučavanje mališana da se osjećaju ugodno u svojim tijelima
Tvoje tijelo, tvoje vlastito ja – Kako ga zavoljeti da ga možeš oblikovati
Očevi – „Uštimavanje“ koje mijenja stvar
Tjelesni štit - Spašavanje njezina tijela od nasrtaja popularne kulture
Doživljaj vlastita tijela - Kako doživljava samu sebe
Emocionalna snaga – Ono što osjeća određuje kako će se odnositi prema vlastitom tijelu
Kakva prehrana takvo tijelo - Pravilna prehrana
Pitanje sigurnosti – Paziti da ne naudi svom tijelu
Pozitivna seksualnost – Voljeti sve što ona jest
Isječak
„Jedan od najdjelotvornijih načina kako pojačati samopoštovanje vaše kćeri je pomoći joj da razvije svoju emocionalnu inteligenciju. Svjesnost o njezinom osjećajnom životu može odrediti kako će se brinuti za svoje tijelo, kako će ga procjenjivati, hoće li ustrajati da se i drugi prema njemu odnose s poštovanjem, i čak hoće li njezino tijelo surađivati dok ona slijedi svoje snove. Ukratko, njezin budući uspjeh bit će određen činjenicom jesu li njezino tijelo i um u sukobu ili su usklađeni.“
4. ZAŠTO TAKO? (Višnja Biti)
Iz gotovo tisuću autentičnih, nerijetko izuzetno dirljivih životnih priča mladih ljudi koje su se do 2003., kada je izdana ova knjiga, čule u njezinoj popularnoj, višestruko nagrađenoj radijskoj emisiji Zašto tako, novinarka Višnja Biti za ovu knjiga odabrala je trideset tri.
„Samo je trebalo prići. Ne kao prijatelj, ne kao nastavnik, ne kao mama, ne kao psiholog, ne kao svećenik, već kao novinar, kao netko sasvim neutralan, sa strane, a živo zainteresiran upravo za tebe i tvoje probleme. Upravo si ti sa svojih trinaest ili sedamnaest godina iznimno važan i ti me zanimaš. To su neponovljivi susreti. Posebna je ta komunikacija, otvorena, izravna, jedinstvena…“
autorica
IZ SADRŽAJA
„Ja u zrcalu
(Jasna, Brankica, Martina, Slobodan,Kornelija…)
Baš me briga
(Mirela, Ana, Janko, Karmen, Zdenka, Irena…)
Pusti me na miru
(Petra, Darko, Maja, Tomo, Ante…)
ISJEČAK
JA U ZRCALU
„Brankica: Ja se ne sjećam svojeg doma ni svoje majke, a hvala Bogu, ni oca. On je, kažu, neprekidno pio i sve nas tukao…
Kad razgovaram s odraslima mnogi mi kažu kako bi voljeli imati kćer kao što sam ja. Ne shvaćaju da to nije moguće. Njihova su djeca odrasla u obitelji iako to samo po sebi ne mora biti idilično. I u obitelji, naravno, nastaju problemi s roditeljima, sa školom, društvom, a ponekad i sa zakonom. Ali ta su djeca imala roditelje. Osjetili su roditeljsku ljubav i pažnju,brigu. Ja se ne sjećam svojeg doma ni svoje majke, a hvala Bogu, ni oca. On je, kažu, neprekidno pio i sve nas tukao, kao da je to normalno, za 'dobar dan' (…) Ja sam bila najmlađa od djece i sjećam se samo svojeg dolaska u Dom u Laduču. Govorili su da sam siroče jer mi se mama ubila…
(...)
Nela: Ali mama nas je sve pripremala za vrijeme kad nje više ne bude među nama…
Odavno sam prestala plakati. Čak se više i ne sjećam jesam li uopće zaplakala. (…) No, premda su sve znali, moje je šestero mlađe braće ipak trebalo utješiti kad je mama umrla. Naravno, ja im ne mogu zamijeniti mamu, oni to i ne očekuju od mene, ali očekuju da im budem najstarija sestra, da rješavam njihove sitne svađe, pričam priče, pomažem oko zadaće i krpam čarape. Kao i u svakoj obitelji. Ali mama nas je sve pripremala za vrijeme kad nje više ne bude među nama…(…) Svakome od nas darovala je drugi dio sebe pa je svatko od nas nosi dalje u sebi na svoj način. Tako ona u nama i dalje živi.
(…)
Kornelija: Najviše mrzim kad me pitaju kako zamišljam boje
Najviše mrzim kad me pitaju kako zamišljam boje. Svijet onih koji vide ima svoje nepopravljive zablude! Zašto bi boja bila tako važna? Zar na svijetu nema važnijih stvari? Mirisi, dodiri, zvukovi, osjećaji…(…) Mačka je vrlo važna u našoj kući. Tko zna znade li ona uopće da sam ja slijepa? Negdje sam pročitala da su i mačke zapravo slijepe, odnosno da vide drugačije nego ljudi. Možda se zato nas dvije tako dobro razumijemo. Bez nje i bez glazbe nikako ne bih mogla živjeti.
(...)
Slobodan: Gospođo, imate dvije kune?
Gospođo, imate dvije kune? Treba mi za kruh. Gospođo, molim vas dvije kune. Samo dvije, ako imate. I tako tisuću puta u danu. I nije mi dosadilo. (…) Ne sjećam se točno kako sam i kada s tim počeo. Najednom, nakon što su nas bombardirali, sve se raspalo. Baku su odveli neki ljudi i nikada više nisam čuo za nju. Rekli su mi da se poslije rata vratila u Karlovac i bila neko vrijeme u Crvenom križu. O roditeljima ionako ništa ne znam već godinama. Za njih me nije briga, ali baku sam volio. (…) Preslab sam, ne mogu puno raditi i onda je to nikakva zarada. Ja bih nešto fino, u kancelariji, da budem kao gospodin, ali tko će mi to dati. Zato bih trebao imati i neku školu, a ne ovu moju specijalnu. Kad netko vidi moje papire odmah pomisli da sam lud…
(...)
SILVIJA: Cilj mi je doći do toga da hodam na štakama
Cilj mi je doći do toga da hodam na štakama. Mislim da sam u tome realna. Nemam ništa od toga da zamišljam kako ću jednoga dana trčati kad je to nemoguće (…) Oboljela sam od multiple skleroze. Bolest je kronična i za nju još nema pravog lijeka. (…) Kako sam se samo promijenila! Više se točno i ne sjećam kakva sam bila prije no što sam se razboljela. Vjerojatno razmažena i površna kao i većina mojih vršnjaka. Bezbrižna, bez straha što će sa mnom biti sutra. Tako je to kad si zdrav, misliš da je to normalno. Pa i normalno je da tako misliš…
BAŠ ME BRIGA
Mirela: Nisam nikad pomislila da bi se to moglo meni dogoditi…
O anoreksiji nisam baš previše znala, tek da je to mršavljenje protiv volje koje se događa u bogatim zemljama gdje svi drže pretjerane dijete pa se više ne mogu zaustaviti nego moraju na liječenje. (…) Svi kažu da moram biti strpljiva. U bolnici sam već osamdeset dana. (…) Sada imam pedeset a bila sam na 43…
(...)
ANA: Nisam ja jedina na svijetu koja ima dvije mame
Moja životna priča počinje ovako: mama nas je napustila kad sam imala dvije godine i, naravno, uopće je se ne sjećam. Tata se, kažu, brzo snašao i oženio Sanjom. Vrijeme je pokazalo – na svu sreću. (…) Jer kad se sve zbroji i oduzme, Sanja je moja prava mama, mama kakvu svako dijete može samo poželjeti. Mogu joj povjeriti sve tajne, pa čak i ovu, i za nju i za mene najbolniju: želim pronaći svoju biološku mamu…
(...)
PUSTI ME NA MIRU
Petra: Sama nikad ne bih otišla, a kad nismo bili nafiksani ne bi na dragi Bog nagovorio da iz čista mira odemo na liječenje…
Darko: Ni sanjao nisam da ću završiti u odgojnom domu…
Maja: Ni sama ne znam kako se dogodilo da sam završila na heroinu, ali izgledalo je kao posve prirodan i neizbježan put…
Tomo: Ne volim se sjećati kakav sam bio prije, ali ako baš moram…
(…)
ANTE: Strašno sam falija…
Da van pravo rečen, i ne sićam se točno kako sam u sve to upa. Ka da imam neke rupe u glavi. Polako su ih popunjavali, što sestra Bernardica, što psihologinja, pa mama i tata i nešto sitno prijatelji. Ali, rupe su jače, baren zasad. A falija san, priznajem. Strašno sam falija! (…) Kako ću reći mom još nerođenom ditetu šta san činija? I kako da ono samo u to ne upadne? Ubija bi se da mi se to dogodi, majke mi! I sebe i njega. Ne shvaćan kako je to mati preživila. I još ostala normalna ženska. Svi su je u Zajednici voljeli i govorili kako je hrabra…“